Svi filmovi s današnje ljestvice u određenom su trenutku bili zabranjeni za prikazivanje, ali danas ih je sve moguće legalno pogledati (ako nemate peh pa živite u Maleziji ili na Filipinima) i provjeriti zbog čega su bili meta cenzora. Jednako tako, svi filmovi s današnje ljestvice redom su umjetnički uspjela ostvarenja zbog čega smo izostavili neke poznatije zabranjene, ali kvalitetom mnogo lošije naslove (Caligula, Faces of Death, I Spit On Your Grave, Cannibal Holocaust…). Sudeći prema zabranjenim naslovima, seks, nasilje i religija pouzdani su aduti želite li snimiti kontroverzan film.
Paklena naranča (1971.)
Stanley Kubrick već je sa svojim ranijim filmom Staze slave imao dosta problema oko prikazivanja u Francuskoj, a sam je zabranio prikazivanje svojih filmova u zemljama Istočnog bloka. No njegov svakako najkontroverzniji film adaptacija je romana Paklena naranča Anthonyja Burgessa, koja je po premijeri bila zabranjena u Irskoj, Singapuru, Maleziji, Južnoj Koreji i Španjolskoj, dok su bijesni (i očito upitnog mentalnog zdravlja) fanovi u Britaniji Kubricku i obitelji slali prijeteća pisma. Nakon što se dogodilo i nekoliko zločina inspiriranih filmom, Kubrick je povukao Paklenu naranču iz britanskih kina. U Americi se film prikazivao s oznakom X, ali je nakon što je Kubrick maknuo 30-ak sekunda eksplicitnog seksa označen blažim R, pa ga mlađi od 17 godina ne bi smjeli gledati bez pratnje odraslih. Desetak godina nalazio se i na popisu zabranjenih filmova Katoličke Crkve.
Click here to view the embedded video.
Posljednji tango u Parizu (1972.)
Glumica Maria Schneider, protagonistica vjerojatno najslavnije filmske scene seksa, smatrala je kako joj je uloga što ju je odradila kao 19-godišnjakinja zauvijek uništila život te je otkrila da se osjećala silovano nakon snimanja scene s Marlonom Brandom (s kojim je ostala u prijateljskim odnosima, ali ”dugo nisu razgovarali o filmu”). Ne čudi stoga što se nikada više nije skinula pred kamerama premda je odigrala 50-ak uloga. Na premijeri filma u Parizu fanovi su više sati čekali u redovima, dok je primjerice u Americi rulja okupljena oko kina vikala posjetiteljima da su perverznjaci. Brojne lokalne vlasti pokušale su zabraniti film, a prikazivanje je privremeno zaustavljeno nakon prijetnje bombom. Film je zabranjen u Kanadi, Južnoj Koreji, Španjolskoj, Portugalu, Čileu i Italiji gdje je krenuo u kinodistribuciju, ali je potom zaplijenjen te je redatelj Bertolucci osuđen na četveromjesečnu zatvorsku kaznu. Britanci su pak izrezali spornu scenu prije distribucije, dok su Talijani tek 15 godina nakon snimanja dobili priliku pogledati film u izvornoj verziji.
Click here to view the embedded video.
Posljednja kuća na lijevo (1972.)
Premda već godinama nije u formi, Wes Craven itekako je zaslužio posebno mjesto u povijesti horor žanra, a njegov se veliki dar za plašenjem gledatelja mogao primijetiti već u debitantskom ostvarenju Posljednja kuća na lijevo. Craven je napisao, montirao i režirao film inspiriran Djevičanskim izvorom Ingmara Bergmana, a ova osvetnička priča s prizorima silovanja, sakaćenja i ubijanja odmah je imala problema s cenzorima u mnogim zemljama, a poglavito u Velikoj Britaniji gdje je originalna verzija prikazana tek sredinom 80-ih na VHS-u. U Britaniji su konačno ukinuli zabranu prikazivanja ovog sjajnog filma tek 2008. godine, a u Australiji je film bio zabranjen duže od 30 godina. Sam Craven priznao je da su originalnu verziju vidjeli tek rijetki, jer je nekoliko scena zauvijek nestalo.
Click here to view the embedded video.
Pink Flamingos (1972.)
Kultni nezavisni filmaš John Waters napisao je, režirao, producirao, montirao i sam u cijelosti snimio ovaj film tijekom nekoliko vikenda. S obzirom na to da je pred kamerama okupio raznoliku ekipu svojih prijatelja i sam komponirao glazbu, ne čudi što je budžet iznosio nevjerojatnih deset tisuća dolara. No nakon što je dovršen ovaj pomaknuti film s obiljem eksplicitnog prikazivanja raznoraznih gadarija (jedenje izmeta u izvedbi Watersova čestog suradnika drag queen Divine), uslijedile su zabrane u Australiji, Norveškoj i kanadskoj provinciji Nova Škotska, dok se u ostatku Kanade mogla prikazivati cenzurirana verzija. Zabrana je ukinuta tek 25 godina nakon snimanja filma.
Click here to view the embedded video.
Istjerivač đavola (1973.)
Klasik Williama Friedkina danas ima status jednog od najutjecajnijih naslova, mnogi ga nazivaju i najboljim hororom u povijesti, a ujedno spada i među filmove s najvišom zaradom s obzirom na budžet. Priče o projekcijama ovoga filma već su legendarne (padanje gledatelja u nesvijest, liječničke intervencije i sl.), a posebno strogi Britanski odbor za ćudoređe na filmu BBFC (British Board of Film Censorship) duže od 15 godina odbijao je dati dozvolu za njegovo prikazivanje. Navodno je bio zabranjen u Tunisu, Finskoj i mnogim lokalnim jedinicama, a jednako je nepoželjan bio i trailer za ovaj film.
Click here to view the embedded video.
Teksaški masakr motornom pilom (1974.)
Kultni horor Tobea Hoopera danas se smatra žanrovskim klasikom, a riječ je o izuzetno utjecajnom naslovu koji je dobio mnogo nastavaka i remakeova te je poprilično definirao pravila slasher-horora. Međutim, u vrijeme premijere taj je eksplicitno nasilan film izazvao brojne prosvjede pa je povučen iz mnogih američkih kinodvorana, a imao je zabranu prikazivanja i u Australiji, Brazilu, Irskoj, Norveškoj i Velikoj Britaniji.
Click here to view the embedded video.
Salo (1975.)
Film temeljen na knjizi legendarnog Marquisa de Sadea nije ni mogao imati drukčiju sudbinu od one koja ga je zatekla. Ovaj art-film i ujedno posljednje ostvarenje talijanskog klasika Piera Paola Pasolinija prepun je scena mentalnog, fizičkog i psihičkog zlostavljanja (što uključuje jedenje fekalija, kao i maloljetne glumce). Film je odmah zabranjen u Maleziji, Singapuru, Australiji i Novom Zelandu, gdje je u međuvremenu zabrana ukinuta. Britanci su do 2000-te gledali cenzuriranu verziju, dok je sredinom devedesetih američka policija uhitila vlasnika trgovine u kojoj se mogao posuditi taj film, što je izazvalo potpisivanje peticije (potpisali su je, između ostalih, Martin Scorsese i Alec Baldwin) za njegovo oslobađanje. Sam je redatelj ubijen tri tjedna prije premijere, zbog čega je osuđen tada maloljetni homoseksualac Giuseppe Pelosi koji se bavio prostitucijom. Pelosi je tri desetljeća poslije povukao svoje priznanje i počeo tvrditi da je ubojstvo priznao zbog prijetnji, izjavivši da su ”redatelja ubila tri muškarca s južnjačkim naglaskom vrijeđajući ga da je prljavi komunist”. No prije devet godina pojavili su se dokazi koji upućuju na to da se Pasolini išao sastati s ucjenjivačem koji mu je ukrao neke filmske role upravo iz ovog filma, što upućuje na svježe tragove, ali sudac je zaključio da nema dovoljno dokaza za te tvrdnje pa nije zatražio novu istragu.
Click here to view the embedded video.
Brianov život (1979.)
I dok je većina filmova na ovoj ljestvici imala zabranu prikazivanja zbog eksplicitnog prikazivanja gadosti i nasilja te pripadaju žanru horora, nevjerojatno zvuči podatak da se na meti cenzora našla i komedija legendarne skupine Monty Python. Ta urnebesno duhovita religiozna satira odmah je optužena za blasfemiju te je izazvala proteste religioznih skupina. Gotovo četrdesetak lokalnih vlasti u Velikoj Britaniji zabranilo je prikazivanje filma, a humor montipajtonovaca nisu razumjele ni vlasti u Irskoj i Norveškoj, koje su film također doživjele blasfemično. U Americi je pak dobio oznaku R, no ipak je postao najgledaniji britanski film godine u američkim kinima.
Click here to view the embedded video.
Posljednje Kristovo iskušenje (1988.)
Kontroverzni film Martina Scorsesea adaptacija je istoimenog romana Nikosa Kazantzakisa, autora proslavljenog Grka Zorbe. Inače, Kazantzakis je i sam izazvao dosta kontroverzi te je zbog svojih radova izopćen iz ortodoksne grčke crkve (nije im se svidio ni navodno mnogo bolji Christ Recrucified), pa ne čudi što je ekranizacija njegova djela također glasno odjeknula. Scorsese je naglasak stavio na realistično portretiranje Isusa kao čovjeka od krvi i mesa, zbog čega su primjerice francuski kršćanski fundamentalisti čak postavili eksploziv u kinodvorani u kojoj se prikazivao film te je tom prilikom ozlijeđeno 13 osoba. Film je bio zabranjen u Turskoj, Meksiku, Čileu, Filipinima i Argentini.
Click here to view the embedded video.
Ichi the Killer (2001.)
Legendarni japanski filmaš Takashi Miike oduvijek je bio zainteresiran za psihotične likove i eksplicitno prikazivanje nasilja, a vjerojatno je najdalje otišao u ovoj kultnoj adaptaciji istoimene mange. I doista, rijetko dobijete priliku na ekranima vidjeti ovako perverzan i eksplicitan prikaz nasilja i mučenja, pa ne čudi što su tijekom projekcija filma na festivalima u Torontu i Stockholmu gledatelji prilikom ulaska u dvoranu dobivali i vrećice za povraćanje (navodno su stasiti Švedi padali i u nesvijest). S obzirom na sve to, film je u Njemačkoj prikazan doslovce masakriran na montažnom stolu i bez niza spornih scena, dok su ga brojne druge zemlje zabranile. Tako je Ichi the Killer i danas zabranjen u Maleziji i Norveškoj.
