Image may be NSFW.
Clik here to view.

Sedamdesetih godina japansko društvo čini 90 posto srednje klase. Zasićenost materijalnim dobrima uvjerila je japansku ženu da nije prioritet imati obitelj kakvu su imali njihovi roditelji rođeni nakon II. sv. rata; odbijaju biti yamato nadeshiko, ne žele svođenje života na sjedenje kod kuće i čekanje da im se muž vrati s posla.

Mediji preuzimaju ulogu kreiranja idealne obitelji, postaje moderno udati se za muškarca s dobrim primanjima, živjeti u udobnom domu punom tehnoloških noviteta, a djecu usmjeravati na visoke škole. Časopisi i televizija počinju problematizirati odnose između starih i novih obitelji, prvenstveno odnose snaha i svekrva, gdje djevojka udajom u mladićevu obitelj mora prihvatiti tu obitelj kao svoju, mora biti poslušna i na usluzi prvo mužu zatim njegovim roditeljima. Nova idealizirana obitelj treba se sastojati samo od muškarca, žene i njihove djece.

Vrla nova obitelj uskoro počinje osjećati i prve probleme. Muškarac kao i do sada ostaje stup obitelji i kao takav izgara na poslu i obavezno dolazi kući izmoren, željan pune ženine pažnje. Ovakvo razmišljanje proteže se još iz 18. stoljeća kad je muškarac bio zakonski odgovoran za svoju obitelj. Muškarac bez obitelji nije muškarac; onaj koji nije sposoban uzdržavati ženu i djecu društvena je ništica.

Oslobođenjem žena od obaveza nametnutih kroz povijest muškarac više ne dobiva dovoljnu nagradu za sav stres koji proživljava na poslu pa će kompenzaciju pronaći u vanbračnim aktivnostima. Sedamdesetih su bila popularna poslovna putovanja u Južnu Koreju, ustvari prikriveni prostitucijski turizam na nivou tvrtke kako bi se smanjio stres muških zaposlenika.

Na ovakav tip muške nevjere veći dio japanskog društva gledao je sa smiješkom očekujući da se žene neće buniti dokle god ih muževi financijski uzdržavaju. Ovakvi slučajevi dovodili su do ženskih frustracija, osjećaja usamljenosti i nevoljenosti, gubljenje interesa za djecu bilo da se radi o odgoju ili samom činu začeća.

Problemi u novoj obitelji narasli su i do takvih razmjera skovanih u coin locker babies uzrečici – neželjenoj djeci ostavljanoj u ormarićima za prtljagu po željezničkim stanicama. Japansko društvo vrlo brzo je reagiralo okrivljujući japanske žene za gubitak majčinskog instinkta, ne mareći previše za vlastiti zakonski dopušten abortus.

Osamdesete su dovele do velikog povećanja broja zaposlenih žena, u ukupnom broju njih je sada više od domaćica. Ovakva kretanja primorala su vladu na mijenjanje starog zakona po kojem žena mora prekinuti radni odnos pri stupanju u brak. Sama obitelj još je više pod pritiskom, posebno djeca koja postaju usamljena, a time i predmet zadirkivanja, što će kasnije prerasti u maloljetničko nasilje u školama.

Što se ženskog položaja u društvu tiče, ponovno su mediji odigrali veliku ulogu u kreiranju javnog mnijenja. U ženskim magazinima se sada otvoreno raspravlja o poboljšanju kvalitete života žene kroz razvode, prevenciju trudnoće, a društvo prestaje smatrati vulgarnom ženu koja priča o svojim seksualnim interesima ili čak preuzima inicijativu u seksu.

Žene na poslu ipak ostaju u drugom planu, da bi radile u nekoj firmi moraju se prilagoditi na muški način razmišljanja i djelovanja u poslu. Poslovna kultura više obraća pažnju na ženinu mladost nego na sposobnosti, pa žene moraju raditi pod stalnim pritiscima, dok ih njihovi šefovi propitkuju kako to da već imaju 25 godina i još nisu u braku, a na djecu i ne pomišljaju. Japansko društvo podijelilo je žene na one koje ostaju kod kuće i čekaju muževe i žene od karijere koje se itekako moraju dokazivati u muškim tvrtkama. To dovodi do sukoba između domaćica i karijeristica, jedne i druge jednako zavide i osuđuju one druge zbog učinjenog izbora.

Samo društvo dodatno potiče te sukobe zakonima i povlasticama nagrađujući domaćice povlaštenim mirovinama, ali i otežavajući im tako da teško dobivaju djecu i imovinu nakon razvoda.

Početkom devedesetih žene počinju osjećati da im još nešto nedostaje, šoping više nije dovoljan da bi ispunio njihovo slobodno vrijeme. Pojavljuje se josei (manga stripovi za žene), a TV serije otvoreno propagiraju vanbračne pustolovine. Žene koje nisu u braku počinju kopirati muškarce putovanjima u strane zemlje tražeći romanse na Havajima, Baliju ili Australiji. Tako je došlo do stvaranja još jednog stereotipa, razmišljanja o Japankama kao o ženama koje ne nalaze dovoljno ljubavi u svojoj zemlji.

Nekako u to vrijeme u Japanu počinje era pokazivanja ženskog tijela, pojavljuju se prve necenzurirane slikovnice za odrasle i prvi otachidai plesni klubovi u kojima su žene mogle plesati razgolićene i time stjecati velik krug muških obožavatelja. Žene ovdje nisu plesale zbog novca već zbog same želje pokazivanja svojega tijela. U trenutku kada su zapadnjakinje sve više padale na hvaljenje njihove inteligencije, Japanke su radije željele čuti da su lijepe i slatke.

Polako se stvarao kult privlačenja muškaraca mladim ženama – djevojkama i svaka naredna generacija nastojala je pomaknuti tu granicu godina još niže. To je dovelo do toga da se danas Japanke užasavaju starosti. Samo društvo postavilo je vrijednosti na taj način da jedino mladost vrijedi i da se čitava industrija zabave i pop kulture okreće mladima i onima koji nastoje zadržati tu mladost po bilo koju cijenu.

Brza modernizacija i recesija devedesetih stvorile su od Japanki energetične i odlučne žene. Stereotip poslušnih yamato nadeshiko žena zamijenio je stereotip Japanki koje su otišle u Ameriku iz raznih pobuda i spetljale se s domaćim dečkima i u Japan donijele crnačku kulturu, ali s njom i drogu i seksualnu dekadenciju koja i dan danas egzistira u kvartovima poput Roppongija ili Shibuye. Japansko društvo je smislilo pogrdan naziv za takve žene – žuti taksi – u prenesenom značenju one prihvaćaju seks bilo s kime. Situacija nakon II. sv. rata sada se u potpunosti promijenila, velik broj materijalno situiranih Japanki danas opsjeda američke vojne baze i turističke destinacije na Pacifiku kupujući ljubav muškaraca novcem i darovima.

Japan je u mnogočemu odmakao od ostatka svijeta, kao da se nalazi desetak godina u budućnosti, ne samo tehnološki već možemo i po zbivanjima u društvu vidjeti što nas čeka za koju godinu. Vjerojatno nikad nećemo proći burusera fazu (nekad vrlo popularan trend u Japanu – prodaja korištenog ženskog donjeg rublja), ali bi se svakako trebali bojati sponzoriranih izlazaka. Iako je ovaj trend počeo još sredinom devedesetih i danas u Japanu možete vidjeti jako velik broj tinejdžerki u dizajnerskoj odjeći. Radi se o enjo kosai trendu u kojem stariji muškarci nude novac ili skupu odjeću mladim i lijepim djevojkama u zamjenu za zajedničke izlaske koji mogu, ali i ne moraju uključivati seks.

Zapadnjaci stalno postavljaju ista pitanja – zašto Japanci toliko brinu što drugi misle o njima i zašto se trude svi biti isti. Odgovor je zato što su se vrijednosti promijenile, svi su zbunjeni i ne znaju kako se postaviti; roditelji više ne znaju kako učiti djecu, a djeca ne znaju kako ih pitati. Kada i žele korigirati neka njihova problematična ponašanja odgovor je obično – svi to rade. A roditelji tu upadaju u zamku jer ne žele da njihova djeca budu drukčija. Zakazuju i obrazovne institucije, danas se nauštrb odgoja kojim bi se inspirirala individualnost odlazi korak predaleko.

Japanci su u stalnoj brizi i preispitivanju vrijednosti, radim li to na ispravan način, jesam li čudan; a to je u Japanu stara boljka povezana s označavanjem ljudi koji su različiti. Pritisak tihog ogovaranja i pokazivanja prstom na različitost najčešći su razlozi zašto velik broj Japanki odlazi živjeti van Japana.

Japanska žena danas je kompleksan pojam, da bi se shvatilo Japanke potrebno je stoga srušiti predrasude i zaobići stereotipe. Japanska žena nije ili yamato nadeshiko ili žuti taksi – nisu sve Japanke mlade niti hodaju u dizajnerskoj odjeći, Japanke su najdugovječnije žene na svijetu i veći dio njih je između četrdesetih i osamdesetih godina života. One danas žive na različite načine, promatraju svijet oko sebe u širokom rasponu od djetinjeg optimizma do krajnjeg pesimizma, a uz sve to postoje i jaki povijesni razlozi zašto je tomu tako.

Posebno zahvaljujem svjoj dragoj prijateljici Ai za informacije i razgovore na temu japanske žene.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Bez sumnje, jedan od naviše zloupotrebljavanih i najkonfuznijih termina u rječniku suvremene kritičke teorije (a i ne samo nje) je termin postmodernizam.

Tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, riječ postmoderna gotovo pa vulgarno ulazi u svakodnevni rječnik zapadne kulture te tijekom tog perioda gotovo svako umjetničko djelo, pokret, inovacija, ma bilo što, proizvoljno se nazivalo postmodernim. Naravno, kako to inače biva, ovakvoj suludoj prostituiranosti tog termina najviše su pridonjeli mediji svakodnevnim izvještavanjem o nečemu što je postmoderno.

Počevši od igračaka u dućanima, teorije kaosa, do rata na Balkanu, sve je bilo u znaku postmoderne. Duglas Kellner u svojoj knjizi Medijska kultura kaže: ‘Zaboravite parizer na bijelom kruhu, stiže postmodernistički sendvič’.

Na tu temu se nadovezuje i Wolfang Walsh koji u knjizi Naša Post-moderna moderna zaključuje da je medijska kultura u jednom momentu bila preplavljena terminom postmoderno, a da ipak jedva da itko zna o čemu govori kad kaže tu riječ. Ipak, postmoderna je postojala i bila je i više nego prepoznatljiva.

Čitajući izvrsne teorijske analize Umberta Eca, jasno ćemo prepoznati što izdvaja postmodernizam od ostalih pravaca u umjetnosti. Prema Ecu, suština postmodernizma je intertekstualna citatnost, miješanje žanrova, nelinearna naracija, otvorenost kraja, kombiniranje medijskih formata, slabljenje granica između popularne kulture i visoke umjetnosti te relativizacija moralnih granica. Ukratko, postmoderna ne zasniva se na eklekticizmu usmjerenom prema preuzimanju prošlih stilova, već na priznavanju prošlosti čiji se tekstovi, zapleti i stilska rješenja na kreativan način kombiniraju u procesu stvaranja novih.

Remek djelo Davida Mazzuchellija Asterios Polyp po svim gore navedenim elementima zasigurno predstavlja postmodernu, ali u onom njenom najveličanstvenijem ruhu.

Asterios Polyp, priča je o profesoru arhitekture, egocentričnom ekspertu u oblasti u kojoj nikad ništa zapravo nije ni realizirao, jer on projektira zgrade koje nikada neće biti izgrađene. On je zapravo samo običan arhitekt na papiru.

Na početku imamo samouvjerenog, mladog Asteriosa, sklonog filozofiranju i poigravanju s ljudima i svijetom oko njega. Upoznajemo i ženu njegovog života, skromnu, plahu i sramežljivu kiparicu Hanu. No, to je prošlost, sadašnjost je posve drugačija. Asterios je razveden i emocionalno slomljen čovjek kojemu se stan zapalio uslijed udara groma i on sav novac koji ima troši na kartu u jednom smjeru. U nepoznatom smjeru.

Zaustavlja se u pitoresknom gradiću Apogeeu i zapošljava se u automehaničarskoj radionici i polako počinje mijenjati svoj pogled na svijet, dolazi do zaključaka preko kojih prevazilazi neke greške iz prošlosti i time postavlja za sebe makar osnovu za novi početak.

Umjetnost je suštini uvijek neki oblik individualne subverzije, no Mazzuchielli u ovom slučaju ide i nekoliko koraka dalje. Prihvaća suštinu tvrdnje Scotta McClouda da je potencijal stripa neograničen i uzbudljiv, u potpunosti redefinira medij te stvara apsolutno remek djelo devete umjetnosti. Do tada neviđeno, ali i neponovljivo, jer Mazzucchelijev grafički izraz nije moguće niti prekopirati.

On uspijeva savršeno izbalansirati formu i sadržaj te nam tako tumači samu srž, suštinu kojom se bavi ne samo kroz apstrakciju ideje nego i kroz lucidan vizualni prikaz. Asterios Polyp predstavlja fantastično repetitivno čitalačko iskustvo. Postoje stvari koje ćete primjetiti čitajući ovaj strip tek drugi ili treći put. Gotovo pa nijedan lik, nijedan predmet, nijedna pojava ovdje nije prikazana samo jednom i samo slučajno. Sve su to ključevi koje nam Mazzuchelli lukavo sakriva po čitavoj knjizi, prisiljavajući nas da ih tražimo, znajući da će nam trebati za otključavanje brojnih vrata koja se na prvi pogled čine zaključana. Švicarski nožić, sat, upaljač – sve ima svoje zašto. A to otkrivanje, istraživanje na koje nas Mazzuchelli prisiljava na kraju se više nego isplati.

Asterios Polyp, ne samo najbolje izdanje prošle godine, nego jedan od najčarobnijih stripova ikada.

Tri razloga zbog kojih ćete voljeti ovaj strip:

1. Ako volite Woodyja Allena, voljeti ćete i Asteriosa Polypa. Ako volite Manhattan, Annie Hall ili Hannah i njene sestre onda je bez sumnje ovo strip za vas. Gotovo da je opipljiva prisutnost poetike tog vječno isparanoiziranog genijalca.
2. Ako volite grčku mitologiju i filozofiju sa Asteriosom Polypom ste na konju. Bezbroj citata, aluzija, referenci putovanje Asteriosa Polypa pretvaraju u neku vrstu moderne Odiseje. I da, kubistička sekvenca mita o Orfeju i Euridici je možda nešto najčudnije i najljepše što sam ikad vidio u stripu.
3. Umberto Eco je rekao da za zabavu čita Marxa, a kad hoće razmišljati poseže za Hugom Prattom. Asterios Polyp objedinjuje obje ove težnje.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Tsukemono – japansko kiselo povrće u osnovi je vrlo slično našem kiseljenju, odnosno zimnici te je u prošlosti imalo identičnu namjenu – pružalo je hranjive tvari tijekom zimskih mjeseci kada je svježe hrane bilo vrlo malo.
Prvi put se spominje prije otprilike tisuću petsto godina, a u 19. stoljeću je jedan od veleprodajnih trgovaca izdao kuharicu s čak 64 vrste recepata za kiseljenje. Tada su se ujedno pojavile i tsukemono-ya – specijalizirane trgovine u kojima se prodavalo kiselo povrće čime je postalo još popularnije i dostupno svima.

Danas, kada smo cijele godine solidno opskrbljeni svježim povrćem, kiseljenje možda većini ni ne pada pamet, ali bi, opet s nutritivnog aspekta, bilo itekako dobro, posebice sada za hladnijih mjeseci redovito jesti kiselo povrće.
Idealno je kiseliti povrće koje je iz našeg podneblja, ako ništa drugo, već bi količina pesticida i drugih sintetskih kemijskih spojeva trebala biti znatno manja, jer je namirnica od branja pa do tanjura prošla znatno manje obrade i skladištenja. Usto, kiseljenje je i danas vrlo jednostavan i jeftin način pripreme te očuvanja povrća koje može odlično upotpuniti jela ili pojačati njihov okus.

Tsukemono se najčešće kiseli vrlo brzo tako da pojedine vrste povrća možete jesti već sljedećeg dana. U Japanu ga se, nevezano o sezoni, jede praktički uz svako jelo, barem mrvicu, ako ništa drugo da vam okusom uveseli nepce i ponekim enzimom poboljša probavu te probiotikom koje sadrži podigne imunitet i očisti tijelo.

Vjeruje se da u Zemlji Izlazećeg Sunca postoji čak četiri tisuće vrsta tsukemona te preko stotinu različitih tehnika izrade. Uz povrće, kiseli se i voće, sjemenke, meso, riba i jaja. Za kiseljenje se koriste najčešće sol, rižine mekinje, miso (fermentirana pasta od soje), rižin ocat, slad ili talog sakea.

Najpoznatija vrsta kiseljenja, koju ste možda već i probali u makrobiotskim ili japanskim restoranima je shizouke, odnosno kiseljenje solju. Kao i kod kiseljenja u nas, vrh posude se mora dobro pritisnuti da bi povrće pod težinom bolje upilo sol i izbacilo vodu čime se potiče fermentacija. Nekoliko sati kasnije ili sljedećeg dana se takvo povrće već može jesti. Povrće se reže na jednake i tanke komade, a kod brzog kiseljenja ga se lagano soli i time čuva hrskava struktura i osnovni okus; suprotno tome, japanske šljive umeboshi se kisele s dosta soli da bi se dobio jači i kompleksniji okus.

Vrsta kiseljenja suzuke u kojem se umjesto soli koristi rižin ocat koji će svojim blagim okusom suptilno ukiseliti povrće. Kiseljeno tom metodom, povrće ne može dugo stajati zbog malog postotka kiseline toga octa i zato se preporučuje pravljenje manjih količina te promptna konzumacija i držanje u hladnjaku; čak i pokriveno octom u posudi može stajati najviše mjesec dana. Povrće će imati također hrskavu teksturu te slatko-kiseli okus.

Kiseljenje nukazuke uključuje rižine mekinje, sol, razne začine poput kurkume, čilija, sušenih gljiva shiitake pa i alge konbu, itd. Kiseljenje može trajati jedan dan, ali i do nekoliko mjeseci; izvrstan okus ćete postići već nakon nekoliko dana kiseljenja. Napominjem da ova metoda ima najviše vitamina/minerala probiotika te probavnih enzima upravo zbog rižinih mekinja koje se melju u prah tijekom izrade bijele riže. Po vađenju iz posude za kiseljenje, povrće se treba pojesti u roku od nekoliko dana i prije jela oprati. Povrće ne treba pritiskati, već samo dobro obložiti smjesom koja će sama napraviti ostatak fermentacije.

Starter za kiseljenje iz mekinja riže možete izraditi i sami, iako održavanje traži predanu pažnju. Dvije kile rižinih mekinja (često zvanih posije) prepecite bez imalo ulja na temperaturi od 70 stupnjeva što je dovoljno da prepeče mekinje i ne ubije mikroorganizme; najbolje u pećnici uz redovito miješanje. Pazite da ne zagori. U loncu proključajte dvije litre vode sa 400 grama soli i miješajte dok se sol sasvim ne otopi. Potom u to dodajte jednu krišku raženog kruha koju ste narezali na kockice. Ostavite da se ohladi. Ohlađenu vodu presipajte u posudu za kiseljenje te dodajte mekinje i začine uz dobro miješanje te stiskanje rukom.

Nastavite ručno obrađivati smjesu nekoliko minuta. Kada je dobro umiješana, smjesa bi pod rukom trebala biti poput pijeska. Smjesu dobro pritisnite rukom. Posudu pokrijte gazom da zrak ulazi, a insekti ne prodru unutra i držite na toplom. Smjesu nukadoko miješajte jednom do dvaput dnevno čistom rukom da se ne pokvari i dobro fermentira. Nakon jednog do tri tjedna možete početi s kiseljenjem povrća po izboru. Starter nukadoko održavajte na životu tako da nakon svakog vađenja ukiseljenog povrća uklonite dio na kojem je ono stajalo i dodate malo svježe napravljene smjese. Rotkvice će biti urnebesno fine i vrlo crvene ako ih ovako ukiselite (u komadu), a odličan je i kelj koji prije možete narezati na četvrtine da bi brže bio gotov.

Činite si život ljepši novim okusima, tijelo zdravije i… kiselite sve! :)

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Lucrecia Martel, nagrađivana argentinska redateljica, scenaristica i producentica, režirala je film prema “Eternautu” – stripu koji je u Argentini, ali i svijetu, dosegao status mita. Istovremeno je u Italiji je snimljen dokumentarni film o životu još jednoga mitskog lika: Héctora Germána Oesterhelda, kontroverznog “Eternautovog” scenarista, kojeg je prije više od 30 plus godine uhitila vojna hunta i koji je nakon toga, zajedno sa svoje četiri kćeri, nestao s lica Zemlje. Taj vjerojatno najznačajniji argentinski strip svih vremena, možete čitati i na hrvatskom jeziku, u luksuznom izdanju Naklade Fibra.

Sve je počelo jedne ledene noći. Četvorica prijatelja sjedila su na toplom tavanu obiteljske kuće i kartala argentinsku igru truco. Gotovo idiličnu situaciju prekinut će nestanak struje i neprirodna, sablasna tišina koja će se, zajedno s neobičnim fluorescentnim snijegom, nadviti nad Buenos Aires. Juanu Salvu, glavnome liku ove priče, njegovoj supruzi i kćeri, te njihovoj trojici prijatelja, vrlo će brzo postati jasno da ih je snašlo nešto strašno i neshvatljivo te da im životi više nikada neće biti isti.

Znanstvenofantastična priča o eternautu (putniku kroz vječnost) Juanu Salvu, o njegovoj sudbini i sudbini njegove obitelji i prijatelja, ali i svijeta kojeg su poharali vanzemaljci, izlazila je od 1957. do 1959. godine u Tjednom podlistku Hora Cero. Scenarij je pisao Héctor Germán Oesterheld, a crtao ga je Francisco Solano López. “Eternaut” je doživio mnoga reizdanja, obrade i nastavke, od kojih su neke čitatelji odbacili, ne priznajući im status nasljednika originalne priče, no sve je to pridonijelo da mit živi i raste, da preraste okvire običnoga stripa – što, zapravo, nikada nije ni bio.

Od samog početka “Eternaut” je odskakao od onoga što se u ono vrijeme smatralo uobičajenim u svijetu stripa i znanstvene fantastike. Izlazio je u tjednim nastavcima, pa se čitateljstvo, naviklo na cjelovite priče, brzo “navuklo” na strip pun napetosti i neizvjesnosti. Uz to, priča se gotovo u cijelosti odvija u Buenos Airesu – više nisu New York ili London poprišta velikih događanja, već su to trgovi i ulice čitateljima poznati iz svakodnevice. Glavni je lik običan čovjek s obitelji, koji nije nikakav superheroj koji će sam samcat spasiti svijet. Heroj je ovdje kolektivan: heroj u skupini, jer ako postoji izlaz iz nevolje – iz noćne more iz koje se svi silno žele probuditi – neće ga pronaći uplašeni i malodušni pojedinac, već samo grupa ljudi koja djeluje složno i promišljeno. Sve to pridonosi da se čitatelji vežu uz junake, poistovjećuju s njima i sami postaju dijelom te priče.

Oesterheldove znanstvenofantastične teme su vrlo moderne, čak i napredne: invazija vanzemaljaca i pokoravanje Zemlje od strane nepoznate i nepobjedive sile, sasvim su u skladu s paranoičnim hladnoratovskim motivima prisutnima u žanru pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. No, Oesterheld nije jednostavno preslikao američku sadašnjost u argentinsku, već je motive iskoristio kako bi progovorio o vlastitoj političkoj stvarnosti. Godine 1955. u Argentini dolazi do državnog udara i na vlast dolazi vojna hunta, a s njom teška i nestabilna politička situacija koja će potrajati godinama, pa i desetljećima. Politička stvarnost još će jače biti izražena u nastavku, “Eternautu II”, kojeg Oesterheld pretvara u manifest svoje političke ideologije. I sâm politički aktivan (pripada peronističkoj gerilskoj skupini Montoneros), Oesterheld više nema vremena za suptilne metafore. Eternauta pretvara u narodnog vođu koji vodi pobunu protiv ugnjetavača, zbog čega će doći do neslaganja sa Solanom Lópezom, koji nije dijelio njegove političke stavove, ali i s državnim aparatom, pa će pisanje scenarija dovršiti u potaji.

Tijekom vojne diktature generala Videle, između 1976. i 1983. godine (razdoblja poznatog kao Prljavi rat), u Argentini je prema najcrnjim procjenama nestalo tridesetak tisuća političkih disidenata. Bili su hapšeni u svojim domovima, odvođeni u nepoznato i pogubljivani (primjerice, drogirane bi ih bacali iz aviona nad Atlantikom) i više nitko nikad ne bi čuo za njih. Takva je sudbina tijekom 1976. i 1977. godine snašla i Oesterheldove četiri kćeri (od kojih su dvije bile u visokom stadiju trudnoće), a 21. travnja 1977. bio je uhićen i Héctor Germán Oesterheld, nakon čega mu se gubi svaki trag. No, tu neće biti kraj “Eternautu”, kojeg će nastaviti stvarati drugi scenaristi u suradnji sa Solanom Lópezom ili drugim crtačima.

Godine 2007. obilježene su dvije važne obljetnice za “Eternauta”: 50 godina od njegovog prvog pojavljivanja u Hora Cero i 30 godina od Oesterheldovog nestanka. Jedinstvena priča o jednom čovjeku koji se pokušava oduprijeti nepoznatim napadačima i tragična sudbina jednog strip-autora, učinit će od “Eternauta” strip za čitavu vječnost: kultno djelo koje se i dan danas analizira, raščlanjuje i tumači te i dalje pobuđuje interes novih generacija čitatelja iz cijeloga svijeta.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Filmska su platna tada, kao i danas, bila prenatrpana stripovskim ekranizacijama i nastavcima popularnih serijala, dok su poznati i slavni u 2005. uglavnom ostali poznati i slavni i u 2015. premda se, naravno, u međuvremenu pojavilo mnogo novih lica. S druge strane, prije 10 godina većina ljudi koristila je mobitele s tipkovnicom, a društvene mreže tek su trebale doživjeti svoj uzlet. Na početku 2015. odvodimo vas na kratko vremensko putovanje desetljeće unatrag kako bismo vas podsjetili na popularnu kulturu i tehnološke trendove koji su prevladavali 2005. godine!

Filmovi
U kinima su 2005. godine žarili i palili Ratovi zvijezda: Osveta Sitha (najgledaniji film godine), četvrti nastavak Harryja Pottera, prvo poglavlje Nolanove trilogije o Batmanu, ali i prvi dio Narnijskih kronika.

Click here to view the embedded video.

Nakon što se odmorio od Gospodara prstenova, Peter Jackson vratio se raskošnim King Kongom, dok je Robert Rodriguez oduševio vizualno fascinantnom ekranizacijom kultnoga stripa Sin City. Istodobno, Brad Pitt i Angelina Jolie igrali su se špijuna u razvikanom hitu Gospodin i gospođa Smith.

Click here to view the embedded video.

Kritičari su pak pisali hvalospjeve Planini Brokeback i Hodu po rubu, dok su se zgražali nad krvavim Hostelom i nastavkom Slagalice strave. Drugim riječima, red franšiza i serijala, red oskarovskih favorita, malo nezavisne kinematografije i pokoji kontroverzni uradak. Deset godina poslije nije se mnogo promijenilo, a i novi Ratovi zvijezda ponovno su na pomolu.

Televizija

Sredinom prošloga desetljeća na vrhuncu popularnosti bile su “medicinske” TV serije zahvaljujući naslijeđu megauspješne Hitne službe, koja je tada, u 12. sezoni, još uvijek bila rado gledana. U skladu s trendom, 2005. godine zahuktavao se Dr. House, koji je premijeru imao krajem 2004., a veliku pozornost privlačile su i prve epizode Uvoda u anatomiju.

Ljubitelje SF-a oduševilo je pak obnavljanje kultne britanske serije Dr. Who, dok je istovremeno mnoge za ekran prikovala misteriozna atmosfera prve sezone Izgubljenih. Naravno, nije nedostajalo ni humora, pogotovo onog grubog i nekonvencionalnog, za koji su bile zadužene serije kao što su Zovem se Earl i Uvijek je sunčano u Philadelphiji.

Click here to view the embedded video.

U 2005. godini premijeru je imao i uspješan sitcom Kako sam upoznao vašu majku, koji je posebno privukao publiku odraslu na netom ugašenim Prijateljima. Također, činilo se kako apsolutno svi gledaju Kućanice i Zakon braće.

Click here to view the embedded video.

Istodobno, reality-televizija bila je u punom zamahu, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj u kojoj se 2005. počela prikazivati druga sezona Big Brothera. Na svu sreću, reality showovi danas su ipak pali u drugi plan, dok su TV serije općenito kvalitetnije nego ikada prije.

Glazba

Prije 10 godina YouTube je bio “u pelenama” pa smo videospotove još uvijek gledali uglavnom na TV ekranima, dok se diskografska industrija pokušavala snaći u digitalnim vremenima u kojima nosači zvuka imaju sve manju važnost.

Vladarice top-ljestvica bile su Gwen Stefani i Kelly Clarkson, a tada 17-godišnja Rihanna izbacila je svoj prvi singl Pon de Replay, koji se odmah pretvorio u klupski ljetni hit.

Click here to view the embedded video.

Click here to view the embedded video.

Mariah Carey se pak vratila na top-ljestvice pjesmom We Belong Together, začepivši usta onima koji su je odavno otpisali.

Click here to view the embedded video.

Mladi britanski bend Arctic Monkeys krajem godine objavljuje svoj prvi singl I Bet You Look Good on the Dancefloor i preko noći postaje indie-rock senzacija, velikim dijelom zahvaljujući promociji na internetu i mrežnoj komunikaciji s fanovima. Novo doba moglo je početi.

Tehnologija

U 2005. godini još nije bilo iPhonea, a Apple je bio fokusiran na svoj glazbeni svirač iPod koji je tada doživio svoju ”video” i ”nano” inačicu. Nokia je pak vodila glavnu riječ u svijetu mobilnih uređaja, a posebno popularni bili su njezini modeli Nokia 1110 te jedan od ranih pametnih telefona – Nokia N70. Istovremeno, Sony Ericsson (brend koji danas više ne postoji) lansirao je prvi mobitel s brendom Walkman – model W800.

Click here to view the embedded video.

Gejmeri su pak željno očekivali drugu generaciju Microsoftove igraće konzole – Xbox 360, dok je Sony izbacio prijenosnu inačicu PlayStationa – PSP, koja se uspjela održati na tržištu do 2014. Igra o kojoj se ponajviše pričalo, barem krajem godine, bila je Guitar Hero, koja je igračima omogućavala da se užive u ulogu rock-zvijezde, a iz nje se poslije izrodila uspješna franšiza.

Društvene mreže tada su još uvijek bile nova stvar, a apsolutni kralj na tom području bio je MySpace, koji je odigrao i veliku ulogu u promociji brojnih glazbenika. MySpace se 2005. našao u rukama Ruperta Murdocha i News Corpa, koji je za akviziciju izdvojio pozamašnih 580 milijuna dolara. Facebook i YouTube tada su pak bili tek jedni u nizu mladih servisa na internetu, koje su razvili ”tamo neki klinci”. Svima nam je poznato kako stvari stoje 10 godina poslije.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Postoje ljudi koji vas živciraju na onaj način da jednostavno želite znati sve o njima. Postoji nešto što ne biste nužno nazvali privlačnošću, no zbog čega se osjećate čudno privučeni u njihovom smjeru. Želite znati čime se bave, kako su postali to što jesu i zbog čega su toliko popularni. Ne biste im pisali hvalospjeve, to ne. Ali pisali biste o njima.

Amanda Palmer za mene je jedna od takvih osoba. Budući da nisam neki posebno velik glazbeni geek, za nju sam čula tek kad je bila stavljena u isti kontekst s Neilom Gaimanom, piscem kojeg izuzetno cijenim i čiji blog i twitter-account pratim. Tako sam jedne godine i saznala za zanimljivu knjigu Who Killed Amanda Palmer, koja se sastoji od fotografija na kojima je određena Amanda Palmer prikazana kao da je ubijena, a koje su popraćene Gaimanovim pričama. Morbidno plus gaimanovsko u mojoj je glavi nezaobilazna kombinacija. No tko je ta Amanda Palmer?

Rođena 1976. i odrasla u gradiću Lexingtonu u američkoj saveznoj državi Massachusetts, Amanda je od malih nogu bila performerica i provokatorica. Provodila je djetinjstvo smišljajući i s prijateljima organizirajući predstave i zamišljene ulične sajmove u kojima je bila glavna zvijezda, a s teatralnim je hobijima manje-više nastavila i kad je odrasla. Premda nikada nije prošla formalnu glazbenu naobrazbu, odlučila je postati glazbenica i rockerica jer joj muziciranje i nastupanje nikada nisu izgledali kao “pravi” posao, a činilo se da je moguće sasvim solidno živjeti od toga.

The Dresden Dolls

Godine 2000. upoznala je bubnjara Briana Viglionea te su formirali duo bend The Dresden Dolls, u kojem Amanda, uz skladanje pjesama i pjevanje, svira klavijature, harmoniku i ukulele, dok Brian svira bubnjeve, udaraljke, gitaru i bas-gitaru. Njihov glazbeno-scenski stil zove se “brechtijanski punk kabare”, što je naziv koji je osmislila Amanda, navodno u strahu da ih mediji ne predstave kao gotički bend. Izdali su pet albuma (među njima dva studijska), a među brojnim nastupima i turnejama posebno se ističu oni na turneji True Colors Cyndi Lauper 2007. godine, na TV showu Jimmy Kimmel Live! 2006. godine te na ceremoniji dodjele nagrada Ig Nobel 2002. godine.

Svoju ljubav prema kazalištu i scenskom nastupu izrazili su predstavom The Onion Cellar, koju su krajem 2006. i početkom 2007. postavili u Cambridgeu. Bila je to mješavina mjuzikla, kabarea, rock-koncerta i drame, a za koju je Amanda dobila inspiraciju iz djela Limeni bubanj Güntera Grassa. Međutim, uskoro nakon toga Amanda je odlučila krenuti u solističke vode, pa bend trenutačno pauzira. Premda je Amanda nedavno opovrgnula glasine da će ponovno zajedno nastupati ove godine, službeno se nisu raspali.

Who Killed Amanda Palmer

Ime Amandinog prvog soloalbuma, objavljenog 2008. godine, bilo je inspirirano likom Laure Palmer iz serije Twin Peaks, čije je ubojstvo pokretač radnje cijele serije. Album je prije izlaska bio promoviran na službenim stranicama i You Tubeu, a postavljena je i stranica lažne radiopostaje (WKAPFM.com) na kojoj se “govorkalo” o Amandinom navodnom nestanku. Album su uglavnom dobro prihvatili kako kritika tako i publika, a dvije su se pjesme posebno istakle zbog kontroverzi koje su izazvale.

Zbog spota za pjesmu Leeds United, Amanda je došla u sukob sa svojom glazbenom kućom, Roadrunner Records, koja je izdala album. Naime, u jednom trenutku u spotu se vidi Amandin goli trbuh koji nije seksi ravan trbuščić, kakav se obično očekuje na provokativnoj pjevačkoj zvijezdi. U Roadrunner Recordsu predložili su uklanjanje snimki neuglednog i punašnog trbuha, Amanda je to odlučno odbila, zatim pisala o nemilom događaju na svom izuzetno čitanom blogu, inspiriravši fanove da krenu Roadrunner Recordsu slati slike svojih trbuščića – i tako je rođen pokret ReBellyon.

Još više je prašine podigla pjesmom Oasis i spotom o djevojci koja se napije na tulumu, bude silovana, zatrudni te odluči napraviti abortus. No ništa je od toga previše ne opterećuje jer je dobila autografiranu fotografiju obožavane grupe Oasis. Prpošna i vesela pjesma te jednako takav spot bili su previše za britanske TV-kuće, koje su zabranile prikazivanje Oasisa, smatrajući da se Amanda olako sprda s teškim temama. Nije im ostala dužna, javno ih prozvavši na svom blogu i pitajući se je li moguće da se to događa u “zemlji crnog humora koji je crnji od najcrnjeg crnila”. U istom je postu napisala da je i sama bila žrtvom silovanja te kako je kao sedamnaestogodišnjakinja imala abortus, pitajući se čemu se možeš smijati ako ne najgorim stvarima u životu. Da uspori pjesmu, otpjeva je u nižem ključu i ubaci srcedrapateljne violine, dodala je, bi li onda pjesma bila prihvatljiva?

Ima još kontroverznih tema na albumu: pjesma What’s the Use of Won’drin u spotu obrađuje temu obiteljskog nasilja na način koji bi se također mogao opisati kao sprdnja, a jedna interpretacija pjesme Runs in the Family govori o stvarima koje se mogu naslijediti od obitelji – od osobnosti do mentalnih i inih bolesti.

& Neil

Poznavajući Amandin pobunjenički stav prema životu i umjetnosti, neće nas previše čuditi knjiga puna njezinih fotografija na kojima je prikazana kao da je ubijena. A poznavajući bolje književni opus Neila Gaimana, neće nas čuditi ni zašto je pristao surađivati na toj knjizi. Možda stoga nije neobično što su se dvije ovako osebujne i kreativne osobe zbližile ubrzo nakon što je knjiga izašla. Budući da oboje imaju jednako bogat offline i online život, javnost je manje-više uvijek znala što se događa u njihovoj vezi. Tako se već prvog dana ove godine saznalo da su se zaručili jer se Amanda izblebetala na Twitteru, rekavši da je možda pristala udati se za Neila, ali da je također možda bila pijana u trenutku pristanka.

Bez obzira na to je li pobunjenica s razlogom ili bez njega, Amandi se ne može poreći da proizvodi hrabru, zanimljivu i zaraznu glazbu kojoj cilj nije samo provocirati i ispitivati granice, nego i propitkivati ustaljene konvencije a da istovremeno ostane intimna i emotivna. A živcira li vas Amanda na način na koji živcira mene, dobra je vijest da se o njoj može još jako, jako puno toga saznati. Ovaj kratak tekst tek je uvod.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Natjecanje se sastoji od postupka predizbora, audicije, dvoboja i natjecanja uživo. U predizborima održanim u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu među gotovo 2.500 prijavljenih izabrano je 97 kandidata koji glasovne sposobnosti predstavljaju na audiciji pred četiri mentora. Predstavljaju zaista samo svoj glas jer ih mentori na audiciji ne mogu vidjeti. Jacques Houdek, Indira Levak, Tony Cetinski i Ivan Dečak sjede u posebnim stolcima, kandidatima okrenuti leđima i nemaju mogućnost suditi im na temelju izgleda ili scenskog nastupa. Pritiskom na tipku „moj glas“ mentori odabiru kandidata za daljnje natjecanje. U tom trenutku stolac se zaokrene i oni se prvi puta suoče s kandidatom. Četiri mentora izabrat će tako najbolje glasove u svoje timove od po 12 natjecatelja i poučavat će ih zajedno s glazbenim stručnjacima – savjetnicima mentora.

Nakon pet audicija i nakon što mentori izaberu svoje timove, započinje druga faza natjecanja – dvoboji. Mentori će se posvetiti pripremi i usavršavanju natjecatelja dijeleći s njima tajne vlastitog iskustva i znanja. U četiri emisije dvoboja mentori suprotstavljaju po dvoje natjecatelja iz svoje ekipe koji pjevaju u duetu ispred gledatelja u studiju. Odmah nakon izvedbe dueta mentor odlučuje koji će natjecatelj u sljedeći krug natjecanja – uživo.

Natjecanja uživo završni su dio u kojem se kandidati natječu jedni protiv drugih u nekoliko nastupa uživo, a tko će pobijediti – svojim glasovima do finala odlučuju i mentori i gledatelji. Pobjednika u posljednjoj emisiji biraju samo gledatelji.

Voditelji ova showa su poznata lica s malih ekrana Iva Šulentić i Ivan Vukušić kao i reporterka digitalnih izdanja Zlata Muck Sušec. Cijela ekipa showa s više od 300 profesionalaca sigurna je da će opravdati očekivanja gledatelja, koji će u ovom premium programu pozitivnog ozračja imati prilike vidjeti i čuti mnoštvo zanimljivih glazbenih talenata. Prvi put u Hrvatskoj prikazivat će se projekt visokokvalitetne produkcije koji sjedinjuje televiziju, radio, internet i društvene mreže. Kroz The Voice, HRT koristi sve svoje platforme te uspostavlja interaktivnu komunikaciju. The Voice – Najljepši glas Hrvatske već sada ima više od 35 tisuća likeova na službenoj Facebook-stranici, a može se pratiti i na Twitteru, Instagramu i Youtubeu.

„The Voice – Najljepši glas Hrvatske“ natjecateljski je glazbeni show nastao prema originalnom televizijskom formatu The Voice of…, u vlasništvu Talpa Internationala B.V. iz Nizozemske. Ovim multimedijskim projektom HRT sjedinjuje televiziju, radio, internet i društvene mreže, uspostavlja interaktivnu komunikaciju te želi potvrditi da profesionalnim pristupom može stati uz bok najboljim javnim televizijama koje su proizvodile i emitirale show.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Često ćete čitati po raznim medijima preporuke nepotpisanih nutricionista o blagodatima sladoleda tijekom vrućina, ali istovremeno mi je itekako jasno da nijedan stručnjak s područja nutricionizma ne bi takvo što preporučio, naročito ne na svakodnevnoj osnovi. S druge strane se nadam da se radilo o nepotpunim informacijama i mislilo na dijetalne verzije, ali i tada također treba biti umjeren jer lagano, odnosno dijetalno ne znači da vlastitu glad možete pustiti s lanca. Light verzije znače otprilike 30-60 posto manje kalorija, pri čemu je 70-40 posto i dalje u proizvodu.

Što se tiče izrade domaćeg sladoleda, tu nema previše mudrovanja. Najveća prednost kućne izrade je što točno znate što stavljate i koliko, a kompromis na relaciji okusteksturakalorijska vrijednost je na samom minimumu. Stavite manje vrhnja ili žutanjaka i to će se osjetiti; prepolovite količinu šećera i opet će nedostajati spektar okusa. Jednostavno rečeno, kod kuće je praktički nemoguće napraviti dijetalniji sladoled.

U tom kontekstu pa makar i pod cijenu pojedinih, ajmo reć benignijih prehrambenih aditiva u tvorničkim sladoledima (koji kao najveću nuspojavu mogu uzrokovati zatvor, nadutost ili kod djece grčeve) preporučujem upravo njih jer em nećete (ili ne biste trebali) sami pojesti cijelu kutiju, em ćete čak i u verzijama koje nisu a priori deklarirane kao light pronaći proizvode koji nisu kalorijske bombe.

Sljedeći aspekti su financije i želja da sami nešto napravimo. Prvi je jasan, neki si mogu priuštiti svakodnevnu kupovinu gotovih ledenih deserta. Potonji ne mora nužno biti vezan uz prvi i, ako ste, poput mene, zaljubljeni u kreiranje nečega vlastitim rukama, onda će to biti dodatni stimulans. Uostalom svi ćete se složiti kada kažem da je kuhanje senzualna i seksi dimenzija koja pobuđuje osjetila. Pa čak i ako miksate slatkač sami. Da… bilo bi daleko više sretnijih ljudi kad bismo svi mogli uživati prije svega sami sa sobom, a potom i s drugima.

Moj prijedlog je sorbet. Njega je toliko jednostavno napraviti, a ne traži nužno ni aparat za sladoled da bi ispao perfektan. K tome je nutritivno kvalitetniji jer su masnoće uklonjene, a i količinu te vrstu zaslađivača (šećer, med, sladila i sl.) sami određujete.

Što je sorbet? Sorbet je ledeni desert koji se radi od vode pomiješane s voćem koje može biti nasjeckano, miksano, pasirano, svježe ili kuhano. Začine poput vanilije, metvice, cimeta, lavande, kadulje i slično dodajete prema vlastitim preferencijama. Dodavanje slatkih likera ili desertnih vina je itekakav plus. Sorbet se može napraviti i od voćnog soka svih oblika, a najjednostavnije je pomiješati voćni sirup s vodom i to zalediti i kasnije malčice usitniti. Jednostavno rečeno, sorbet može biti zaleđeni sok, a varijacija je stotine.

Nemojte sorbet miješati sa šerbetom koji je praktički ista stvar – sorbet je voće plus voda, dok je šerbet voće plus mlijeko/vrhnje plus voda.

Jedan od meni najdražih sorbeta je svakako onaj od papaje i breskve.

Za četiri fine ili osam vrlo dijetalnih porcija vam trebaju dvije banane i otprilike pola kile očišćene papaje te pola kile bresaka bez koštica. Sve voće narežite na male komade ne deblje od dva-tri centimetra. Umjesto papaje možete upotrijebiti mango, ananas, dinju ili pola količine zamijeniti lubenicom. Trebat ćete i četiri velike žlice vode i otprilike istu količinu svježeg limunovog soka.

Za početak ogulite banane (ta ljudi smo, a ne čimpanze!) i narežite na male komadiće od oko dva centimetra debljine. Potom ih, kao i ostalo voće, ostavite u zamrzivaču na sat, sat i pol. Sve se treba lijepo stisnuti.

Zaleđene komade voća prebacite u blender ili multipraktik s oštricama, dodajte vodu, ekstrakt vanilije i eventualno nekoliko žlica bijelog ruma te pažljivo smiksajte do željene teksture, ali pazite da se ne pretvori u sok. Odmah servirajte.

Kao što vidite, dodanog šećera i masnoća nema, a rezultat je brzi, tropski i osvježavajući desert koji gotov može u zamrzivaču stajati do dva tjedna.

Zasigurno ćete se složiti sa mnom kada kažem da se ne želim odricati malih veselja koja pokreću nepce; želim 4u1 – osvježavajuće, slatko, zdravo i šareno. Upravo zato je sorbet, kao jedan od najstarijih deserta na svijetu, idealan za sva godišnja doba.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Rei Kawakubo kroz svijet modnih dizajnera probijala se polako, trebalo joj je gotovo 15 godina upornosti i inzistiranja na vlastitom antimodnom stilu deformacije odjeće da bi postigla svjetsku slavu. Kad netko odjeću dizajnira na takav antidizajnerski način, onda ne treba čuditi što su se prvo vrijeme rugali mladoj Kawakubo nazivajući njezino stvaralaštvo raznim pogrdnim imenima, od kojih je najviše boljelo ‘Hirošima šik’. Novinari su time jasno aludirali na atomsku bombu koja je po njima odgovorna za kreativni nered u njezinom tek osnovanom tokijskom modnom studiju Comme des Garçons.

Iako ima fakultetsko obrazovanje, Kawakubo nikada nije učila za modnog dizajnera. Radila je kao stilist slobodnjak za razne tokijske tekstilne kompanije i tek je 1975. otvorila prvi vlastiti butik. Napokon se mogla posvetiti čitavo radno vrijeme svojim ludim kreacijama asimetrične i pohabane odjeće na kojoj se nije ustručavala izbušiti i rupe. Početkom osamdesetih vrlo hrabro se pojavila u središtu svjetske mode, u Parizu gdje su je dočekali s podsmijehom, rezervirajući jedino izložbu njezinih kreacija zabilježenih na fotografijama, u suvremenom Centru Georges Pompidou.

Click here to view the embedded video.

Nakon ovog poluuspjeha, Kawakubo ne odustaje, 1982. godine otvara prvi butik u Parizu posvetivši se po prvi put i muškoj modi. Također, dosadašnju paletu ‘tri nijanse crne’ obogaćuje svijetlim bojama. Devedesete su protekle u prilagođavanju pariške visoke mode na Kawakubo, a kako je vrijedna Japanka imala više upornosti, Pariz je prije popustio. Pariška podružnica Comme des Garçons smjestila se u elitnom kvartu Place Vendome na samo par koraka udaljenosti od najblještavijih modnih pista koje u vrijeme pariškog modnog tjedna okrenu više od 150 milijuna dolara.

Milenijska Rei Kawakubo unosi u svoju dizajnersku viziju novu dimenziju. Led probija prvi Guerilla dućan u Berlinu; konceptualno se radi o jednostavnom prostoru smještenom u modno nezanimljivom dijelu grada, investirajući minimum sredstava. Takav gerilski način prodaje odjeće veže se za jedno mjesto godinu dana, a zatim seli u neki drugi, ponovno nezanimljivi kvart. Kawakubini Guerilla dućani se pojavljuju u očekivanim metropolama poput Hong Konga, Stockholma, Helsinkija, Singapora, Den Haga, ali i manje očekivanim kao što su Atena, Bejrut, Reykjavik, Varšava i Krakov.

Negdje u to vrijeme počinje i Kawakubina strast za dizajniranjem samog prodajnog prostora. S arhitektom i dizajnerom interijera Takao Kawasakijem radi na zajedničkom projektu tokijskog dućana Comme des Garçons, s fasadom prepoznatljivog rupičastog štiha, obaveznom postajom svakog ljubitelja haute couture Tokija. Rei Kawakubo daje vrlo malo intervjua i gotovo da se i ne pojavljuje u javnosti, no, kako sama kaže, donekle ipak pripada staroj školi modnih dizajnera koji imaju vlastite učenike. Od poznatijih, Tao Kurihara i Jun Takahashi su u usponu, a Junya Watanabe već plijeni pažnju bogatih i slavnih; možda se sjećate plavog kardigana Michelle Obame tijekom posjete londonskoj Royal Opera House 2009. godine, to je njegovih dizajnerskih ruku djelo.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

U dosadašnja dva izdanja povezano smo više od 50 umjetnika iz Europe, Azije, Afrike i Južne Amerike, a njihove smo crteže izlagali u Francuskoj, Sloveniji i Hrvatskoj.

Za sudjelovanje trebate samo popuniti prijavnicu i poslati ju do 18. veljače na našu e-mail adresu info@36mountains.com, a žiri u sastavu Jelena Bando, Miron Milić i Marko Tadić, odabrati 24 umjetnika i objaviti rezultate do 1. ožujka na službenoj stranici galerije Greta.

Napominjemo kako je potrebno navesti web stranicu, blog ili tumblr, jer se umjetnici biraju temeljem toga.

Poznata tvrtka Lega-Lega iz Osijeka već je pripremila poseban format za rad – blokiće nazvane „concertina“, dizajnirane samo za ovu prigodu – a odabrani će umjetnici imati dva mjeseca vremena i slobodne ruke da ih vrate popunjene. Blokići će biti izloženi u galeriji Greta za vrijeme trajanja Festivala ilustracije u svibnju 2015.g.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Ono što me nimalo ne privlači kada je postizanje idealne težine u pitanju je odricanje od velikog broja, ako ne svega, onoga na što smo navikli svakodnevno jesti. To je prije svega šok, kako za fizički aspekt, tako i za onaj psihički – neminovno je da će skoro svatko na strogo limitiranom režimu prehrane u početku biti mrzovoljan i prilično živčan.
Dolazi i do problema poznatog nam jo-jo efekta u kojem ćemo povratiti sve izgubljene kilograme, a možda i dobiti još koji onoga trenutka kada prestanemo s dijetom. Ključno je znati da jedino što stoji između nas i cilja je reprogramiranje stečenih navika te odnosa prema hrani. Jedino, ali i vrlo teško jer bismo ispočetka trebali naučiti nepce što mu je fino, a što nije. Upravo to je tanka linija između onih koji su uspjeli i onih koji se vrte u krug pitajući se kako smršaviti, oblikovati tijelo i održavati rezultate.

Alkohol. Prva stavka današnje liste. Da, Francuzi piju dosta crnoga vina u količini otprilike jedne čaše dnevno za žene i dvije za muškarce jer će ono povisiti razinu dobroga kolesterola, razrijediti krv i prema dosadašnjim istraživanjima smanjiti rizik obolijevanja od demencije ili strašnog Alzheimera.

Ipak, alkohol, čak i u obliku crnog vina, uzima svoj danak na jetri; diuretskim djelovanjem tijelo čini žednim iako se nepcu čini da je žeđ utažena. U slučaju da doista ne možete bez alkohola, molim vas, prebacite se sa žestokog alkohola na crno vino (ta niste valjda kroner?!) te se pridržavajte preporuke Francuza i birajte provjereno kvalitetna vina koja u sebi nemaju raznih bojila, pojačivača okusa i aditiva. U kakvom li svijetu živimo kad je i istinu teško naći u čaši vina…

Šećer. Sedam kocki šećera nalazimo u limenci kole ili čak četrnaest u boci od pola litre, a isto toliko može biti i u istoj količini ledenog čaja. Mala čaša voćnoga jogurta može imati od dvije do pet kocki šećera. Jedna čokoladica od šest do devet kocki, a boca od 0,5 l vode s okusom može sadržavati do šest kocki bijelog otrova.

Problemi sa srcem, povećani trigliceridi i visok krvni tlak su glavni problemi prevelikog unosa šećera. Zdravstvene institucije upozoravaju da žene ne bi smjele unijeti više od šest žličica šećera, a muškarci devet – potrebu za slatkim zadovoljite jedući slatko voće. U početku će vam biti teško, ali kroz desetak dana do dva tjedna će vam to biti sasvim normalno. Ovisnost o slatkom je poput pušenja. Napominjem da je jedna kocka šećera ravna jednoj čajnoj žlici, tj. žličici. Pića i jela s fruktozom treba također kontrolirati jer višak voćnog šećera kojim sladimo hranu također škodi tijelu. Nitko ne kaže da trebate sasvim izbaciti slatko, već ga treba kontrolirano jesti kao male desertiće.

Primjerice, Japanci će pojesti urnebesno slatku mochi kocku (desert od riže), a uz nju piti nezaslađeni zeleni čaj koji će izbalansirati slatkoću i polifenolima zaštititi tijelo, kao i zube od karijesa. Prihvatite činjenicu da ne možete u jednome danu popiti sok ili zaslađenu kavu pa se kasnije zasladiti čokoladicom i još možda šnitom kruha s pekmezom… To jednostavno stvara temelj za bolest i ako ništa drugo loš(iji) izgled.

Mi Hrvati pojedemo dnevno deset do petnaest grama soli, a savjetuje se do maksimalnih pet grama. Divota! Možda se želimo pretvoriti u naciju živućih pršuta? Umjesto solenke, primite se začina koji nemaju dodane soli u ruke i njima popravite okus jelu. Guglajte riječ gomashio – prepečeni sezam s malo soli kojim se u Japanu posipavaju neka gotova jela. Evo, već ste smanjili razinu soli bez muke i dodali nepcu još jednu nijansu.

Kuhanje na domaćoj masti ili ulju je zdravije od tvornički obrađenih masnoća kao što su neki maslaci, sav margarin i neka biljna ulja, ali i u tome nas čeka hrpa zasićenih masti koje oštećuju krvne žile podizanjem lošeg kolesterola. Jušna žlica maslinovog ili svijetlog sezamovog ulja po osobi je dovoljna po obroku, a orašasti plodovi (kikiriki nije orašasti plod) te avokado su dodatne ljepote krcate nezasićenih masti koje čine dobro te donose hrpu drugih nutrijenata.
Kada već pričam o nezasićenim masnoćama, spomenuo bih sardele, tj. sardine (potonje su konzervirane sardele) kao izvrstan izvor omega-3 masnih kiselina te vitamina D i minerala. Uz to imaju znatno manji sadržaj toksina jer su nisko na prehrambenom lancu, tj. ne jedu druge ribe već planktone.

Tjesteninu i rižu obožavam te bih ih mogao jesti svaki dan. To često i radim, tj. dva obroka dnevno sadržavaju neku od ovih namirnica. Kada pričam o količini to je veličine moje stisnute šake kuhane riže ili tijesta. Da bih duže ostao sit, ali i nahranio tijelo vlaknima (koja čiste probavni trakt, spuštaju kolesterol…) jedem cjelovite, odnosno integralne verzije. Isto savjetujem i vama. Ne mogu dovoljno naglasiti važnost jedenja cjelovitih žitarica. Divlja riža, quinoa, amarant, zob, ali i heljda imaju vrlo zanimljiv okus i same, a u kombinaciji sa svježim voćem i s malo cimeta ili s aromatičnim začinima jede li vam se slano, bit će poslastica za nepce.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Adidas
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Moderan logotip Adidasa, najvećeg europskog proizvođača sportske opreme, sastoji se od tri paralelne linije različite dužine. Premda je krajnje minimalističan, logotip njemačke kompanije ima poprilično duboko značenje – linije zapravo predstavljaju planinu koja simbolizira izazove i ciljeve koji stoje ispred onih koji su život posvetili sportu.

Amazon

Image may be NSFW.
Clik here to view.
Amazon je mnogima sinonim za internetsku trgovinu, a njegov logotip krije ne samo jedno već dva skrivena značenja koja su povezana s djelatnošću kompanije. Smjer žute strelice u logotipu poručuje kako se putem Amazona može nabaviti sve ”od A do Z”, a istovremeno ona ima i oblik osmijeha, što simbolizira zadovoljstvo kupca.

Apple

Image may be NSFW.
Clik here to view.
Možda niste znali, ali Appleov prvi logotip bila je arhaična ilustracija koja je prikazivala Isaaca Newtona kako sjedi ispod stabla jabuke. Kompanija je ipak brzo modernizirala svoj simbol i već 1977. predstavila slavnu ”jabuku” koju je osmislio dizajner Rob Janoff. Općenito se smatra da je Appleov ikonični logotip nastao pod utjecajem biblijske priče o ”zabranjenom voću” i drvu spoznaje, premda je Janoff svojedobno izjavio kako mu to nije bila nit vodilja prilikom dizajniranja. Inače, Appleova jabuka u početku je bila šarena, čime se željelo naglasiti da tadašnje računalo Apple II dolazi s monitorom koji može prikazati boje, a ”griz” na desnoj strani logotipa dodan je kako bi ljudi znali da je riječ o jabuci, a ne o – višnji.

BMW

Image may be NSFW.
Clik here to view.
BMW je danas svima poznat kao globalni automobilski div, ali kompanija se u svojim počecima, prije stotinjak godina, bavila proizvodnjom zrakoplovnih motora. Posveta korijenima nalazi se i u logotipu, pa tako prepoznatljiv simbol BMW-a zapravo predstavlja stilizirani prikaz avionskoga propelera!

Cisco Systems

Image may be NSFW.
Clik here to view.
Proizvođač mrežne opreme Cisco Systems osnovan je u San Franciscu (što mu i samo ime sugerira), pa ne čudi što vertikalne linije u njegovu simbolu ocrtavaju oblik slavnoga Golden Gatea. Ali postoje tvrdnje kako Ciscov logotip istovremeno predstavlja i vizualizaciju digitalnog signala.

FedEx

Image may be NSFW.
Clik here to view.
Službeni logo dostavljačke kompanije FedEx naizgled se sastoji samo od imena. Međutim, ako malo bolje obratite pozornost, uočit ćete da slova ”e” i ”x” istovremeno oblikuju bijelu strelicu, koja simbolizira brzinu, inače važan element u FedExovu poslovanju.

Gillette

Image may be NSFW.
Clik here to view.
Gilletteov logotip također na prvi pogled ne sadrži ništa više od imena kompanije, ali ako s punom koncentracijom promotrite slova ”g” i ”i”, primijetit ćete da kroz njih prolazi oštar rez. S obzirom na to da je Gillette jedan od najpoznatijih brendova britvica za brijanje, diskretnu poruku njegova logotipa uistinu ne treba posebno pojašnjavati.

Sony Vaio
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Vaio je poznati Sonyjev brend prijenosnih računala, a njegov logotip pravo je malo remek-djelo skrivene simbolike. Naime, stilizirana slova ”VA” dizajnirana su tako da predstavljaju analogni signal, dok dio riječi ”IO” označava binarni kod, odnosno digitalni signal. Drugim riječima, simbol Vaio šalje poruku o integraciji ideja iz analogne i digitalne sfere tehnologije.

Toblerone
Image may be NSFW.
Clik here to view.
Šećer na kraju! Logotip čokoladnog brenda Toblerone osim naziva sadrži i sliku alpske planine Matterhorn, ali pažljiviji pogled otkriva da se unutar nje skriva – bijeli medvjed! Simbolika postaje jasna znamo li da je Toblerone nastao u švicarskom gradu Bernu, koji je poznat i kao ”grad medvjeda”.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Iskusni dvojac koji stoji iza projekta Kool Katz – RRRamon! (poznatiji i kao Yesh) i DJ Pips, inače Kandžijin prateći DJ. Ovom prilikom u gostima imamo i iznimno talentiranu Ninu Saffron. Nina Saffron punog imena Nikolina Kovačević pjevačica je odličnog i sve prisutnijeg domaćeg benda F5. Osim glazbe koju izvodi sa bendom R’n’B joj je ljubav od malih nogu pa će ovog četvrtka u Pepermintu uz ekipu Kool Katza uživo izvesti nekoliko R’n’B klasika. Vjerujte nam na riječ kad kažemo da se radi o jednoj od najboljih i najzanimljivijih domaćih vokalistica mlađe generacije o kojoj ćete još puno čuti.

Osim naglaska na glazbu, projekt obuhvaća i širi spektar disciplina kao što su fotografija i moda te time čini jednu zaokruženu cjelinu kojom promiče moderan urbani lifestyle u skladu s recentnim trendovima na svim spomenutim poljima. Kool Katz je večer koja promiče stil kako u glazbi tako i u odijevanju. U projekt se tako od ove sezone uključuje i jedna od naših najboljih fashion fotografkinja Joanna Paciorek koja će po samoj večeri odabrati „najKool Kat“ koja se na našim nightlife fotografijama istakne svojim odjevnim stilom te pojavnošću u cjelini te joj ili mu pokloniti profesionalni beauty ili fashion editorial u vrijednosti 2500kn.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Priča o tokijskom Nebeskom Stablu počinje još krajem 2006. kada je osmišljen koncept ovog objekta prvenstveno zamišljeog kao telekomunikacijski toranj sa kojeg će se slati TV i radio signali ali ne zaobilazeći i pogodnosti gradnje vidikovaca na visinama od 350 i 450 metara. Naravno, popratni sadržaji su također tu, sadržani u istoimenoj željezničkoj stanici i velikom shopping centru iz kojih toranj izvire.

Bilo je dosta vike u začetku ove ideje najprije o gradnji tako visokog tornja u kvartovima poput Sumidagawe i posebno turistički razvikane Asakuse sa brojnim parkovima i hramovima. Ovdje nema zgrade više od 100 metara pa je postajala bojazan da bi ogromni telekomunikacijski toranj izgledao kao šaka u oko nastojanjima japanske turističke zajedice da ovaj dio Tokija predstavi kao tradicionalnu oazu mira i spokojstva koje mnogi turisti tu dolaze potražiti.

Ipak, stanovnici Tokija su prigrlili Sky Tree i sa oduševljenjem gledali kako raste iz dana u dan. U vrijeme velikog Tohoku zemljotresa prošle godine toranj je već dosegao svoju punu visinu ali i podigao dosta prašine oko isplativosti podizanja ultra-visokih građevina na geološki nesigurnom tlu Japana gdje se se zemlja zatrese i do tisuću puta u toku jedne godine. Japanski stručnjaci su i tu učinili gotovo nemoguće konstruirajući sigurnu građevinu održivu i u ekstremnim uvjetima najžešćih potresa.

Japanci su se počeli zagrijavati za svečano otvaranje Nebeskog Stabla mnogim manifestacijama. Svako probno paljenje plavičasto-ljubičastih svjetala medijski je bilo dobro popraćeno, tisuće ljudi se okupljalo na obalama rijeke Sumide i promatralo igru 100 000 LED žaruljica napajanih sunčevom energijom tokom dana. Poslijednja od predstava bio je Hotaru, festival krijesnica održan dvadesetak dana prije konačnog otvaranja kada se bliještavi svjetlosni slap tornja stopio sa mirnom rijekom predivnim, elktrično plavim tonovima.

Prava pomama za ulaznicama za svečano otvaranje 22. svibnja garantirala je ogromne gužve i moguća kašnjenja programa što je navelo organizatore na razne restrikcije, u prvom redu na visoke cijene ulaznica od 3000 JPY (220 Kn). Same ulaznice nije bilo moguće kupiti mjesecima unaprijed, prodavale su se samo u posebnim prilikama, u vrijeme najvećih nacionalnih praznika, dijelile u najpopularnijim TV emisijama i sportskim prijenosima a vrhunac je bila mogućnost osvajanje ulaznica na prestižnoj Tokyo Sky Tree lutriji.

Organizatori su također izabrali i najbolje moguće vrijeme za svečano otvaranje, potpunu pomričinu sunca na tokijskom nebu 22. svibnja u jutarnjim satima. Bila je to izvanredna prilika za svečanu simboliku pobjede tehnologije nad prirodnim nepogodama koje su toliko puta prijetile uništiti japansko tlo i duh Japanaca.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Gledano doslovce, čitate svjedočenje o gomili požutjelog papira ispod mojih kreveta, u ormarima, tavanu (…) pokupljenog na ‘buvljacima’ od sirotinje koja nije znala što prodaje, online aukcijama od iskusnih trgovaca i tavanima nastanjenima škorpionima i golubovima. Na interpretativnoj razini to je pak skromna crtica budućih novih povijesti domaće estetike, dizajna, medijske kulture, javne komunikacije… Ljepši i inspirativniji izvor od naslovnica ne možemo zamisliti.

‘Celebrity’ ličnost prodaje!

Ideju atraktivne – fotografijom obilježene, a tekstom neopterećene naslovnice – među prvima je eksploatirao Globus. Urednik, legendarni Frane Barbieri, osjetio je puls društva koje je, iako socijalističko, primalo impuls zapadnjačkog načina života i kulture. Audrey Hepburn, Elizabeth Taylor, Sophia Loren (…) samo su neka od lica čiju je ljepotu Globus koristio kao mamac. Zanimljivo, koncept ‘celebrity’ ličnost doslovno se kopirao, pa su nastajale domaće inačice filmskih ‘diva’ poput Vesne Krajine (‘Medaljon sa tri srca’), Dušice Žegarac – Ruth (‘Deveti krug’) dok su ljeti posebno popularne bile fotografije anonimnih Jugoslavenki na plažama u minijaturnim kupaćim kostimima!

Širenjem televizije koja se ranih sedamdesetih nalazila već u više od polovice kućanstava, na naslovnicama je esplodiralo potenciranje isključivo domaćih zabavljača. Vrijedi istaknuti Studio s fokusom na portret fotografije TV lica poput Predraga Burića Srećka, Miše Martinovića, Ive Serdara, Zlatka Viteza (primijetiti značajno veći broj muškaraca za razliku od Globusovog koncepta!).

Priča o naslovnici Plavog vjesnika poseban je pak odjeljak domaće povijesti medija i dizajna. Naime, od 3. 11. 1966. godine s njegove naslovnice nestaju do tada jedinstveni stripovi, a mjesto se ustupa popularnim likovima pop glazbe, filma, javnog života (…) za koje se pretpostavljalo da ih vole mladi!

‘Od ovog broja Plavac izlazi za omladinu, za čitaoce između 13 i 19 godina, za tinejdžere, kako se to danas popularno kaže’, zapisao je u uvodniku urednik Nenad Brixy ostavivši jedno od rijetkih javnih objašnjenja u zaokretu poimanja koncepta naslovnice. Među prvima na nju je dospio Ivica Percl, pjevač ‘muzike protesta’, kako ga se etiketiralo.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Seks prodaje!

Primarna asocijacija većine muškaraca na spomen jugoslavenskih naslovnica zacijelo je Start koji je napravio pomak ne samo u tematici, već i u tretiranju značaja fotografije – ljepotice u toplesu nerijetko su prekrivale naziv same tiskovine (!) kao da se podrazumijevalo da se iza golih grudi krije Start. Njegove naslovnice prolazile su obično bez ikakve najave sadržaja, iako je on ustvari bio izrazito kvalitetan i uglavnom odmaknut od seksa koji je sugerirala naslovna strana. Tako se npr. godine 1977. iza provokativne djevojke s otkrivenim dijelom grudi, Coca-Colom i slamčicom u ustima nalazi reportaža o obrazovanju mladih ‘milicajaca’! Poremećaji u sadržaju Startovih naslovnica bili su rijetki, a uglavnom su vezani uz događanja oko Tita – broj u kojem je reportaža o životu Brozovih otvara potpuno obučena djevojka, a naravno i smrt Maršala u maju 1980. kratkotrajno istiskuje golotinju.

S diskretnijim osjećajem senzualnog koketirao je i tisak namijenjen ženama i obitelji – naslovnice Svijeta i Praktične žene još od šezdesetih obilježavaju mahom ljepotice, što je poprilično odmaknuto od svakodnevnog imidža radnice u tvornici ili domaćice, a ni Vikendu nije bilo strano koketiranje s ljepotama ženske tjelesnosti.

Ozbiljnost prodaje!

Iako je iza svake naslovnice zbog moguće cenzure, ali i autocenzure stajalo pomno promišljanje, najosjetljiviji problemi pogađali su magazine usmjerene prema društvenim i političkim fenomenima. Ipak, sa sigurnošću možemo reći da tjednici poput Vjesnika u srijedu nisu u svakom broju radili isključivo na formiranju lažne sretne svijesti kako ih se često optužuje – nerijetke su naslovnice koje upućuju na ozbiljne društveno-ekonomske probleme poput nedostatka energije, redukcije struje, nestašice pojedinih vrsta hrane, neradništva u radno vrijeme, tragičnosti čestog odlaska u kupovinu ili na rad izvan zemlje…

Novo osvježenje i drugačije poimanje naslovnice donio je ranih osamdesetih politički tjednik Danas s izrazito serioznim i dramatičnim sadržajima koji su se ticali same budućnosti zemlje – posebno je sugestivno uređenje teme iz 1984. ‘čega se boje Jugoslaveni?’ – crvena podloga natpisu tek iz naše perspektive odaje punu simboličnu snagu dramatike. Genijalnost naslovnica Danasa ne čudi s obzirom na to da je iza dobrog dijela njih autorstvom stajao danas u svjetskim razmjerima uspješan Mirko Ilić.

Geekovština prodaje!

Pod futurološkom ljepotom Savremene tehnike iz pedesetih već smo pokleknuli. Dostojan nasljednik pojavio se tek 1972. godine u vidu Galaksije, ‘časopisa za popularizaciju nauka’, s čijih naslovnica je slana poruka čistog znanja, optimizma, budućnosti… Ona iz svibnja 1981. godine pripada samim vrhovima – dok su ostali magazini obilježavali prvu obljetnicu Titove smrti, Galaksija je 1. maj čestitala šarenom zajedničkom slikom robota, znanstvenika, vanzemaljaca, astronauta, astronoma (…) pružajući osjećaj života u potpuno drugačijoj dimenziji od one jugoslavenske!

Prava eksplozija ‘geeky’ kreativnih naslovnica uslijedila je sredinom osamdesetih kada invazija nove potrošačke elektronike potiče i nastanak tematskih časopisa Yu Video, Moj Mikro, Računari u vašoj kući, Svijet kompjutera, Trend… Dvije vjerojatno najkvalitetnije sumiraju atmosferu – ona Yu Videa iz srpnja 1986. s gospodinom seljačkog imidža u voajerskom snimanju gole djevojke na plaži i genijalna Mog Mikra iz studenog 1987. s jedinstvenim uličnim isprobavanjem Cambridge Computer Z88 računala! Računari u vašoj kući njegovali su pak koncept kombiniran od zgodnih žena i računala što je krajem osamdesetih bilo pravo osvježenje s obzirom na to da su čak i naslovnice računalnih časopisa bivale sve manje šarene. Vremenu shodno.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Od 2006. kad je izbacila svoje prvo izdanje, kultno djelo ‘Spaghetti Brothers’ Carlosa Trilla i Dominga Mandrafina izdavačka kuća Fibra nametnula se kao daleko najagilniji i najozbiljniji izdavač u čitavoj regiji. Kvantitetom ne, no kvalitetom sigurno! Od samog izbora naslova do opreme istih, dizajna, popratnih materijala i svih tehničkih finesa, otac i majka Fibre, Marko Šunjić pazio je na svaku sitnicu, ne podilazeći kompromisima i dosta nezahvalnoj situaciji na tržištu izdavao je samo stripove koje je želio, koji se njemu sviđaju.

Fibra je starijoj publici poklonila djeliće njihovih djetinjstva, a mlađu upoznala sa starijim majstorima stripa kao što su Hector German Osterhald, Carlos Trillo, Alex Raymond, Alejandro Jodorovsky, Allan Moore, braća Hernandez, odnedavno pokojni Sergio Toppi, Art Spiegelman, veličanstveni Moebius. Također, preko Fibre smo upoznali i recentne majstore kao što su Manu Larcenet, Lewis Trondheim, Tomaž Lavrič i brojni drugi.

Kako i sama parola Fibre kaže oni izdaju samo dobre stripove. Najčešće. Uglavnom. Jer u cjelokupnoj nakladi Fibre ponekad se zna ušuljati i pokoji uljez, a od svih izdanja koja su prošla kroz moje ruke serijal ‘Džin’ scenarista Jeana Dufauxa i crtačice Ane Miralles daleko je najslabiji naslov.

Puno je razloga zbog kojih ovaj strip ne funkcionira onako kako su to zamislili njegovi autori, no idemo redom. Svojedobno je veliki redatelj Martin Scorsese izjavio da za dobar film trebaš imati samo dobru priču i ništa više. Sav eventualni pozadinski materijal, bogatstvo detalja, raskošni kolorit koji na raspolaganju imaju autori može samo učvrstiti uvjerljivost djela, no njegova primarna snaga leži isključivo u ogoljenoj priči.

Jasno, no veliki Martin je zaboravio i dodati da je još važnije znati, odnosno imati talent za ispričati tu priču. Nažalost, dojma sam da je osnovni problem Dufauxa upravo izostanak snage pripovijedanja. Na prvi pogled, kad vidimo o čemu je u ovom serijalu riječ nije nam najjasnije kako je moguće tu pogriješiti. Pogotovo jer mi se čini da ni sami autori nisu s Džinom željeli uzdrmati temelje devete umjetnosti i stvoriti neki novi kanon koji će poput ne znam sad, Mausa, Persepolisa ili Watchmana promijeniti medij. Imali su sve adute za stvoriti jednu sasvim pristojnu avanturu, no zajebali su.

Prvi dio serijala naslovljen ‘Otomanski ciklus’ prati sudbinu dviju žene u dva vremenska ciklusa. Kim Nelson, mlada i nadasve zgodna britanska državljanka dolazi u sadašnju Tursku kako bi otkrila istinu o svojoj baki, misterioznoj Jade, miljenici posljednjeg sultana Otomanskog carstva, Murata, znanog i kao Crni sultan.

Ipak, misija mlade Kim nije bila potaknuta željom za spajanje raspuknutih kockica obiteljskog mozaika, već kako u ovakvim pričama najčešće biva, blago je bila nit vodilja. Blago Crnog sultana koji uviđa da njegovo carstvo izdiše svoj samrtni hropac, blago koje je namijenio Nijemcima, svojim budućim saveznicima u Prvom svjetskom ratu.

Kako je Jade bila miljenica sultana Murata, prva među jednakima od svih cura u haremu, njegova riznica je bila povjerena baš njoj, a tajna tog misterioznog blaga i osamdesetak godina kasnije nije bila razjašnjena.

Kim se udruži s Ibramom Malekom, avanturistom i profesionalnim pustolovom i njih dvoje to blago traže uviđajući da neki ostaci tradicije Otomanskog carstva i dalje postoje. Skriveni doduše, no natruhe tog nekoć ogromnog imperija i danas žive, a egzistiraju u haremu.

Haremu, tom mitskom mjestu gdje nekad, a i sad seks nije samo seks i gdje samo ona odabrana postaje otjelovljenje mitskog Džina, demona u tijelu prekrasne žene koja preko svojih čari dobiva apsolutnu moć. Premda spreman stupiti u savez s Nijemcima, sultan ne želi izgubiti iz vida ni drugu stranu, Engleze. I tako dolazimo do britanskog ambasadora Harolda Nelsona i njegove ljupke supruge Mirande.

Jade je dobila zadatak da zavede oba supružnika kako bi diskreditirala lorda Nelsona, a samim tim i ozbiljnost britanske vanjske politike. Jade, naravno to i čini, no ona ima i svoje planove. Blago, a što drugo. Kim, da bi shvatila tko je bila njena baka te da bi došla do blaga morat će i sama postati Džin, a Džin se postaje…

Na početku drugog djela serijala, naslovljenog ‘Afrički ciklus’ pratimo Lorda Nelsona, njegovu supruga Mirandu i Jade koje usred Afrike napadaju Orušiji (pleme poznato kao izgubljene duše zlog Boga Šanga). Posadu ubijaju, a fascinirani crnom bisernom naušnicom koju Jade nosi, identičnu kao i kod njihove boginje, Orušiji je odvode i Jade postaje boginja Anaktu – boginja čiji je zadatak ujediniti sva afrička plemena i krvlju Africi vratiti izgubljeno dostojanstvo.

Nakon neuspješne potrage za blagom u Turskoj, Kim, koja je u međuvremenu postala Džin odlazi u Afriku i udružuje se sa stanovitim Jaggerom u neumornoj potrazi za blagom sultana Murata. Ona zna da je ta biserna naušnica koja visi na desnom uhu zlog idola ključ za otvaranje tajne blaga koju je Jade ponijela u grob. Samo se potomak boginje Anaktu može usuditi uzeti tu naušnicu bez straha od smrti. A Kim je taj potomak.

Premisa oba ciklusa je više manje slična – egzotika, seks, potraga za blagom, politika, interesne sfere velikih imperija te propala carstva, a sve to prožeto notom crne magije. Premisa svakog klasičnog pulp old timera i puno više od toga. No, problem je nastao jer Dufaux nije znao iskoristiti pregršt raspoloživog materijala koji može biti uvršten kako u pozadinski ambijent tako i u sam proces stvaranja likova.

Da bi se takva priča opravdala, ako se opravdavanje uopće imalo u planu, bilo je potrebno u igru uvesti i druge mogućnosti devete umjetnosti, pri čemu, dakako, svjetlo odmah pada na crtež, montažu kadrova, planove i sve one ljepote likovnog izričaja koje inače primjećujemo u ovakvim radovima.

Premda je ambijentalno relativno pogođena, prvenstveno zahvaljujući likovnom daru Ane Miralles scenaristička nezanimljivost čini od solidne vizualizacije prazni estetski objekt koji biva svrhom samome sebi. I bez značajnijeg scenarističkog udjela dobijamo dojam da pred nama stoji tek jedan u nizu nezainteresiranih, najamničkih uradaka koji ne vesele nikoga, ni autore, a što je najgore ni čitatelje. A tu je Dufaux potpuno zakazao.

Čini mi se da uzeo golem zalogaj te da na kraju nije znao što bi sa njim. Ostavlja dojam kako nije ni sam siguran kakav scenarist želi biti i kakav strip želi napraviti. Istina, na momente je zanimljiv (posebice u ‘Afričkom ciklusu’, a posebno je zabavan i dojmljiv prizor upoznavanja mladog Harloda Nelsona s mladom i nevinom Mirandom Neuville), no najčešće svoje likove toliko izmaltretira besmislenim idejama, da zbog toga neke scene izgledaju poput kakve loše improvizacije, a likovi mu izgubljeno vrludaju u vremenu i prostoru.

Načelna ideja da ona odabrana postaje Džin tek kad dokaže da je lišena svih emocija, da je nesposobna da voli ikoga osim sebe same u principu nije loša, no njena realizacija u pitanju Kim je katastrofalna. Ritual od 30 zvončića koji je morala proći Kim da bi postala Džin (a svaki zvončić znači, hm, a možete već i sami pretpostaviti što) izgleda poput priglupog rješenja koje bismo mogli naći u jednoj od silnih avantura Emanuelle.

Korištenje flashbackova može biti itekako korisno oruđe u rukama pravog majstora (na pamet mi pada Jaime Hernandez sa svojim Lokasicama), no Dufaux se njima koristi konstantno te na taj način remeti i sam ritam priče, a pogotovo njenu jasnoću. Previše je toga nejasnog u Dufauxovom pripovijedanju. A posebice karakterizacija likova. Nje gotovo da ni nema.

Transformacije Jade u Džina, Kim u Džina, Džina u Jade, Džina u Kim, toliko su zbrzano odrađene i to bez ijednog suvislog obrazloženja, da ni najpažljivijem čitatelju neće biti najjasnije što se ispred njega upravo zbiva – je li ova lijepa cura koju upravo gleda na papiru Kim, ili je možda Jade ili je zapravo sam Džin. A i sami likovi su dosadni, beskrvni.

‘Džin’, pogotovo ‘Otomanski ciklus’ dosta pažnje poklanja erotici. Harem, naga ženska tijela, erotski pasaži uglavnom lezbijske prirode… Ipak sve me to ostavlja posve ravnodušnim. Gole žene se maze, e pa? Jer Dufaux za razliku od ne znam sad, Gilberta Hernandeza možda, jednostavno ne zna svojim likovima udahnuti dušu, ubrizgati krv u njihove vene, pretvoriti ih u nešto opipljivo. Bez obzira na možda banalan crtež Hernandeza, ja sam bio zaljubljen u Pipo. Jer Pipo je bila jedna od nas. Cura koja je bila posebna skupa sa svojim manama i vrlinama. Ni Jade ni Kim ni Miranda me ne zanimaju. Usprkos potenciranju njihova seksipila. Jebiga.

Ani Miralles svaka čast na crtanju odjeće, enterijera i eksterijera. Masovnih prizora od kojih zastaje dah. Briga za detalje je fascinantna. Tetovaže, šare na odjeći, velovi, prizori šume u Afričkom ciklusu – sve je dovedeno do savršenstva. Ipak, mislim da je načelno ideja bila da i crteži budu dopadljivi što široj publici i zato mi se suradnja između Dufauxa i Miralleseve također ne čini kao najbolje rješenje za ovaj strip. Pogotovo u prvom djelu erotičnost je važna stavka.

No, čini mi se da su kompromisi u željama jednog i drugog zapravo otupili i tu možda jedinu oštricu ovog serijala. Sjene su baš zato tako mekane, sve skupa je dosta šareno, nema gotovo nikakvih stilskih intervencija, niti su boje korištene da dodatno naznače određenu atmosferu. Izbjegava se groteska, ok, no nepostojanje eksplicitnijih grafičkih prikaza seksa i nasilja u jednom ovakvom stripu je nedopustivo (ponavljam, mislim na ‘Otomanski ciklus’ jer u ‘Afričkom’ neke stvari izgledaju puno bolje).

Likovi žena su poprilično statični, nacrtani gotovo prema istoj šemi. Upada u oči ne crtanje nosa na ženskim likovima. Dobro, može biti da je to učinjeno namjerno kako bi još omekšala ženska tijela i učinila ih još nježnijim, a možda samo ne zna drugačije. Ne znam, ali sve me podsjeća na kopiranje Manare, a Manaru je nemoguće kopirati.

Šteta, ‘Džin’ je imao potencijal jako dobre i ne previše zahtjevne avanture, a gotovo sve što smo dobili je prekomjerno granatiranje dosadom.

Izdavač: Fibra

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Postoje dvije vrste – unutarnji i vanjski. Unutarnji načelno ne uzrokuju bolove, za razliku od vanjskih. Kod potonjih natečene vene izlaze izvan anusa. Upravo zato se većina simptoma povezuje s vanjskim hemeroidima.

Ako vam se pojave, svakako se uputite liječniku opće prakse koji će vam predložiti nekoliko metoda liječenja koje vrlo često dolaze u obliku krema, masti i/ili supozitorija (čepića).

Pojavljuju zbog napora crijeva – vene rektuma ili anusa nateknu. Najčešće tijekom velike nužde ili ostalih naprezanja. Učestali zatvor, tvrda stolica, kronični proljev, duži periodi sjedenja i analne infekcije mogu dovesti do hemeroida.

Primijetite li krvarenje tijekom odlaska na WC, bol ili otečenost oko anusa i povremeni svrbež, vrlo vjerojatno imate hemeroide. Hemeroidi se uobičajeno dijagnosticiraju vizualnim pregledom rektalnog područja, dok se u pojedinim slučajevima mogu koristiti nešto invazivnije metode, npr. kod unutarnjih hemeroida ili dodatnih komplikacija. Kada kažem invazivnije, mislim na digitalni pregled tijekom kojeg liječnik umetanjem prsta (preko kojeg su rukavica i lubrificirajući gel) u anus vrši dijagnostiku. Možda će upotrijebiti i mali anatomski alat nazvan proktoskop. Kolonoskopija se rjeđe izvodi, tj. onda kada se sumnja na druga ozbiljnija oboljenja.

Da biste smanjili neugode koje hemeroidi uzrokuju, morali biste promijeniti, odnosno usvojiti nekoliko navika kojih bi se valjalo stalno držati. Za početak se dotaknimo prehrane. A priori znamo da zdrav stav prema onome što unosimo u tijelo, kroz jelo i piće, dovodi do zdravog tijela. Isto vrijedi i kod prevencije i liječenja hemeroida. Prehrana bogata integralnim žitaricama, vlaknima, s puno tekućine je odličan način za izbjegavanje hemeroidalnih smetnji jer omekšava stolicu. Integralna/smeđa riža, pravi integralni kruh i tjestenina; posije žitarica te povrće i voće; voda i nezaslađeni biljni čajevi, npr. zeleni čaj.

U stvari, ako logički razmislimo, izbacivanjem tvrde stolice neminovno oštećujemo sluznicu crijeva, što direktno uzrokuje hemeroide. Ako vam je teško prisiliti se svakodnevno piti dovoljno tekućine, šest do osam čaša, onda bar ubacite jedan jušnati obrok u rutinu prehrane. Svježa i tvornički neprerađena hrana je idealna i u ovom slučaju. Ljutu, tj. začinjenu hranu treba izbjegavati radi mogućeg peckanja anusa tijekom nužde.

Moram spomenuti i većini mrsku tjelovježbu. Ne morate se nužno ozbiljno baviti sportom. Važno je redovito kretanje sa što manje sjedenja/stajanja na jednom mjestu. Dakle, što više sjedite, to se više krećite za slobodnog vremena. Kretanje tijela pospješuje probavu, a to vam je cilj za zdravu guzu.

Ipak, bavite li se dizanjem utega, vožnjom bicikla ili sličnim aktivnostima koje uključuju naprezanje i sjedenje, pripazite jer biste mogli potaći stvaranje ili pogoršanje simptoma hemeroida. Izbjegavajte držanje zraka i guranje prema dolje tijekom izvođenja vježbe. Udahnite prije pokreta, zadržite nakratko dah i gurajte ga prema gore u smjeru grla dok izvodite vježbu da biste na kraju svake repeticije sasvim izdahnuli. Ako trenutno imate hemeroide, trebali biste izbjegavati vježbe koje uključuju vježbe abdomena – sve vrste trbušnjaka ili mostova. Dok se simptomi ne uklone, koristite veliku loptu za fitnes, brzo hodajte i džogirajte, plivajte…

Nepravilno disanje/naprezanje vodi do povećanog pritiska na abdomen, crijeva i dakle na rektalne i analne vene. Zato primjerice većina trudnica prolazi kroz probleme s hemeroidima tijekom trudnoće.

Već pola sata svakodnevne kontinuirane šetnje može spriječiti pojavljivanje hemeroida. Preporučio bih vam svima i izvođenje kegel vježbi. Za njih smo čuli iz serija i filmova, a u ovom slučaju su savršene za prevenciju i liječenje simptoma. Kod žena jačaju mišiće koji podržavaju vaginu i anus, a kod muškaraca anus. Ovom vježbom možete poboljšati i kontrolu mokraćnog mjehura. Da biste shvatili izvođenje vježbe, koristite isti pokret, tj. mišić kojim zaustavljate urin tijekom mokrenja. Probajte sada ‘na prazno’. Taj se mišić zove Musculus pubococcygeus. Jačajte ga kontroliranim kontrakcijama/opuštanjem, s time da ga držite desetak sekunda stegnutim i potom opustite. Ponovite petnaestak puta svaki dan za početak.

Lijekove za hemeroide možete dobiti i bez recepta, ali pripazite patite li od alergija, kroničnih bolesti ili ste trudni. Osobno nisam za tablete (uzimaju se oralnim putem) jer je stopa izlječenja, tj. smanjenja simptoma relativno niska, a njihovom upotrebom dodatno opterećujemo jetru i bubrege. Birajte masti, čepiće i kreme s ljekovitim biljem – ekstrakti hamamelisa, nevena, mirte, bazge, koprive, divizme, gaveza i vrkute su idealni za liječenje hemeroida. Propolis i aloe vera su izvrsni saveznici za saniranje simptoma i liječenje.

Hemeroida se ne možemo sasvim riješiti, ali pravilnim načinom života te nježnim brisanjem mokrim maramicama ili pranjem nakon velike nužde uz redovitu upotrebu topikalnih pripravaka možemo stvari držati pod kontrolom. Za kraj, ne sramite ih se.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Dosta vam je svemirskih bitki i eksplozija? Zamaraju vas digitalni izvanzemaljci i roboti? Na pravom ste mjestu! Donosimo vam mali izbor SF filmova u kojima su ideje i priča na prvom mjestu, dok su efekti u sasvim drugom planu, odnosno ima ih vrlo malo ili su u potpunosti izostali.

Alphaville (1965.)
Kultno djelo francuskoga redatelja Jean-Luca Godarda na papiru ima sve ključne SF sastojke: radnju na drugom planetu, distopijsko okruženje i umjetnu inteligenciju loših namjera. Međutim Alphaville uopće ne izgleda kao SF film, već kao klasičan noirovski krimić! Štoviše Godard je cijeli film snimao na postojećim lokacijama Pariza i okolice, bez futurističke scenografije i tipičnih žanrovskih elemenata, što cijelome filmu daje jedinstven i pomalo nadrealan ugođaj. Čak su i automobili preuzeli ulogu – svemirskih brodova!

Click here to view the embedded video.

Čovjek sa Zemlje (2007.)
Skromno producirani uradak Richarda Schenkmana odvija se gotovo u cijelosti za vrijeme kućnoga okupljanja na kojemu glavni lik, profesor John Oldman (David Lee Smith), otkriva prijateljima kako on iz nekog razloga uopće – ne stari. Naime Oldman (vrlo prikladno prezime) ima čak 14 tisuća godina, što znači da je iz prve ruke svjedočio cijeloj ljudskoj povijesti! Čovjek sa Zemlje pravi je primjer kako snimiti intrigantan SF film koji se oslanja isključivo na dijaloge i odnose među likovima, bez naglašene vizualne estetike ili akcijskih prizora.

Click here to view the embedded video.

Gattaca (1997.)
Redateljski prvijenac Andrewa Niccola bez sumnje je jedan od vizualno najimpresivnijih žanrovskih filmova devedesetih, premda se scene s efektima mogu nabrojati na prste jedne ruke. Estetika filma počiva prvenstveno na odličnoj scenografiji (nominiranoj za Oscara) i vrhunskom snimateljskom radu, koji su zaslužni za zanimljiv retro izgled svijeta budućnosti u kojemu se Ethan Hawke i Uma Thurman bore protiv genetičke diskriminacije. Gattaca je film bez eksplozija, digitalnih ekstravagancija i nevjerojatnih akcijskih scena, ali bez obzira na to, nudi bogat vizualni doživljaj.

Click here to view the embedded video.

Paklena naranča (1971.)
Stanley Kubrick napravio je vizualnu revoluciju Odisejom u svemiru (1968.), ali u svom sljedećem filmu, Paklenoj naranči, ostavio je specijalne efekte po strani, koncentriravši se na društvenu kritiku i distopijsku satiru. I dok je Odiseja fascinirala uvjerljivim prikazom svemirskih prostranstava, Paklena naranča šokira svojom beskompromisnošću i prizorima eksplicitnog nasilja te s pravom nosi status jednog od najkontroverznijih filmova u modernoj povijesti.

Click here to view the embedded video.

Pi (1998.)
Redatelj Darren Aronofsky (Rekvijem za snove, Crni labud) svoju je karijeru započeo crno-bijelim fantazmagoričnim uratkom Pi čiji su glavni aduti paranoična atmosfera, kompleksne ideje i dinamična montaža. Mizeran budžet i manjak efekata u ovome slučaju pokazali su se kao dobitna kombinacija, rezultiravši iznimno inovativnim i intrigantnim djelom, koje će se posebno svidjeti ljubiteljima cyberpunka, ali i onima koji vole kontemplirati o smislu života i složenim filozofskim konceptima.

Click here to view the embedded video.

Posljednja bitka (1983.)
Iz današnje perspektive pomalo neobično djeluje da je Luc Besson, redatelj živopisnih filmova kao što su Peti element i Lucy, svoj opus započeo komornim postapokaliptičnim uratkom Posljednja bitka. U Bessonovu crno-bijelom prvijencu nećete vidjeti spektakularne prizore (premda stila ne nedostaje) ni čuti dijaloge, jer su u zamišljenoj budućnosti ljudi izgubili mogućnost govora. Samim time film graniči s eksperimentom, što je vrlo zanimljivo s obzirom na to da Bessona danas prati titula ”populističkog” filmaša.

Click here to view the embedded video.

Pobješnjeli Max (1979.)
Distopijski klasik Georgea Millera jedan je od najboljih primjera kako s malo novca snimiti uzbudljiv i atraktivan film, koji je na kraju izvršio ogroman utjecaj na žanr i modernu kinematografiju općenito. Pobješnjeli Max ističe se stripovskim ugođajem i ”old school” akcijom, s posebnim naglaskom na kaskaderske prizore, koji još više dolaze do izražaja u nastavcima. Ove godine u kina stiže i novo poglavlje u franšizi, koje će, sudeći prema foršpanima, podignuti akcijske scene na neku novu razinu, ali neće izostati ni digitalni efekti. Sasvim u skladu s vremenom.

Click here to view the embedded video.

Primer (2004.)
Kada krene rasprava o filmovima koji se bave putovanjem kroz vrijeme, obično se spominju holivudski klasici kao što su Povratak u budućnost ili Terminator, koje mnogi pamte i po tehnički složenim prizorima. Međutim jedan od najoriginalnijih filmova na tu temu dolazi iz mikrobudžetnih sfera kinematografije. Snimljen za samo 7 tisuća dolara (!), kultni uradak redatelja Shanea Carrutha ne može se pohvaliti nekom posebnom vizualnom estetikom, no zato je bogat idejama i kompleksnim narativnim potezima od kojih ”boli glava”. Film koji ćete morati pogledati barem dvaput.

Click here to view the embedded video.

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Prve vampire u animeima mogli smo vidjeti u filmovima Vampire Hunter D, nastalima po romanima Hideyukija Kikuchija, a upravo je Hellsing Koute Hirana bio prva svjetski poznata manga. Poznato je da japanski artisti u svojim pomaknutim vizijama parafraziraju već postojeće zapadnjačke umjetničku uratke, pa će se tako osim dvostrukog “L” u riječi Hellsing, Hiranov svijet vampira razlikovati i po drukčijem odnosu snaga.

U nekoj bližoj budućnosti nasljednici Abrahama von Helsinga vode organizaciju Svetog reda protestantskih vitezova, ratujući potiho s neonacističkom revival-grupom Millennium, ali i ratobornim braniteljima vjere, vatikanskog Reda Jude Iškariota. Glavni lik sage Hellsing je Alucard (prepoznajete anagram: ambigram Dracule), koji otplaćujući svoju lošu karmu iz originalnog Stokerova romana – postaje hitman Hellsingovih. Ovakav napredni vampir od sunca se štiti sunčanim naočalama, a kao znak preobraćenja u dobrog dečka – nosi natpis “Jesus Christ is in Heaven Now” na svojim 16 kg teškim i 40 cm dugim pištoljima. Modni imidž upotpunjuje otrcanim fedora-šeširom i dugim, uskim crvenim kaputom, namjerno skrojenim po modelu svećeničke halje.

Povampirenje medija

Ako prešutimo Hiranovu hentai-fazu, njemu do današnjeg dana upravo Hellsing ostaje najpoznatiji uradak; možda je stvarno tome razlog njegova lijenost i nemar da se više posveti crtanju – kao što sam priča u intervjuima. S druge strane, Hellsing pripada temi respektabilnog povijesnog kontinuiteta, počevši od prvog uobličavanja legende o transilvanijskom krvopiji Draculi i njegovom nemesisu Van Helsingu, nastale pod mračnim perom Brama Stokera, pa preko ovjekovječenja u celuloidnom formatu, prvo u remek-djelu nijemog filma Nosferatu F. W. Murnaua, a zatim i u najkarizmatičnijoj interpretaciji princa tame Béle Lugosija, da bi sve kulminiralo potpunim povampirenjem današnjih medija. Vampiri nam danas – osim u filmovima i romanima – piju krv i u videoigrama i stripovima, a sam Dracula šepuri se na Broadwayu u vlastitom mjuziklu i pleše u predstavama britanskog Northern Ballet Theatrea.

Manga Drifters, ima pak unikatnu priču. Povijesno stvarni lik, samuraj Shimazu Toyohisa umjesto skončavanja u bitci kod Sekigahare ulazi u vremensko-prostorni portal i započinje putovanje alternativnim svjetovima u društvu isto takvih luzera poput njega samog. Upoznali smo i likove slavnih, poznatih ratnika poput japanskog shoguna Ode Nobunage te vojskovođa Hanibala i Scipiona Afrikanca iz doba starog Rima.

Hektolitri krvi

Stilskih odmaka u crtežu i naraciji u odnosu na ranije radove nema, kadrovi su gusti i nabijeni detaljnim crtežom, eksplicitnost nasilja graniči već s groteskom, baš kao što smo u njegovim prijašnjim uradcima i navikli. Po svemu ovome žanrovski bismo, ne trepnuvši okom, Drifters postavili u seinen, no Hirano će često posezati za humorističnim likovima i situacijama svojstvenim shounenu da bi razblažio stranice nakrcane dekapitiranim tijelima i namočene u hektolitre krvi. Kako god okrenuli, Drifters izgleda sjajno!
Ime: Kouta – 耕太
Prezime: Hirano – 平野
seinen – manga (ili anime) namijenjena muškoj publici 18-30 godina, ali i starijima, a obuhvaća vrlo širok raspon tema
shounen – manga (ili anime) za muške tinejdžere – osnovnoškolce i srednjoškolce
hentai – manga (ili anime) eksplicitno seksualnog ili pornografskog sadržaja

Image may be NSFW.
Clik here to view.

Egostriper’ osebujna je knjiga baš onoliko koliko je specifičan i sam Alem. Tko je Alem Ćurin?
Alem Ćurin rođen je u Splitu 1953., nesvršeni je student grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u Parizu je bio umjetnički emigrant, a jedno se vrijeme prehranjivao i ribarenjem na koči. Dizajnirao je plakate (osobito po narudžbama kazališnih kuća) i različite publikacije. Ilustracije je objavljivao u Nedjeljnoj Dalmaciji i Feralu, a danas je stalni suradnik Novosti.

Alem je baraba koja je valjda jedinstven slučaj u povijesti naših fakulteta, čovjek koji je studirao na četiri fakulteta, a imao pet indeksa. Peti je imao svrhu da njime zajebe oca koji je spokojno vjerovao da mu sin uredno polaže ispite na pravnom fakultetu. Taj peti je Alem sam izradio, unio u njega sve što je trebalo unijeti, pa čak i ocjene. Upravo taj peti je bio njegov prijemni rad na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. I koliko je sablaznio profesore, toliko ih je oduševio pa nisu imali izbora nego ga pustiti u svoje društvo. No u prvom redu, a prema priznanju i samog Alema, on je striper.

Stripaš ako želite. Sve ovo ostalo je samo u službi stripa. Jer strip je ono čemu Alem teži, s čim ide spavati, ono o čemu sanja i ono s čim se budi. I zato je Egostriper ultimativna knjiga o stripu, pisana rukom znalca i osobe koja istinski živi strip.

Balans između oprečnih zahtjeva pravila žanrova

Da se razumijemo, Egostriper nije lako žanrovski odrediti. U isti mah, on je piece of art strip publicistike, ali se čita kao ona vrst književnosti koju običavamo zvati lijepom. Ćurin vješto balansira između oprečnih zahtjeva pravila žanra
ili, poznavajući Alema, možda je točnije da ga ta pravila ni ne zanimaju.

Egostriper jest mekoukoričena zbirka Alemovih eseja o stripu, ali njegov esejizam je drukčiji. On te eseje nije pisao iz nekih znanstvenih pobuda niti će se o njima esejima voditi intelektualne rasprave na fakultetima. O Egostriperu vrlo vjerojatno neće ni riječ prozboriti ni Srećko Horvat, Nino Raspudić ni Nadežda Čačinović (mada bi itekako trebali umjesto da laprdaju iz šupljeg u prazno), niti će Alem gostovati kod Ace Stankovića. Sumnjam da će biti spomenut koncem godine kad se budu dodjeljivale nagrade za najbolja djela u sferi beletristike i publicistike (ja bih Alemu tih nekoliko stotina tisućica dao i za jedno i za drugo).

No znajući Alema, čini mi se da on za to ne mari puno. Jer svaki esej, svaki tekst koji je objavljen u ovoj knjizi napisan je isključivo kao hommage nekolicini stripaša koji su Ćurima gurnuli u taj čarobni svijet stripa te Egostriper ponajprije funkcionira kao posveta stripu samom.

Da, o Egostriperu se neće polemizirati na okruglim stolovima ni u TV emisijama, ali će se o njemu itekako pričati među stripašima. Oni će Ćurina citirati, pronalaziti se u ovoj knjizi, otkrivati štošta novo. A to je najvažnije. I ‘ko to more platit? Kvragu, nije u šoldima sve.

Ćurin piše tako da svoj prozni, pripovjedački talent, skupa sa svojim intelektualnim interesima i znanjem, ulaže u jedan posve neortodoksni polufikcijski tekst. Tako da se Egostriper na neki način može čitati i kao autobiografska proza, na način koji čitamo Tribusonovu Povijest pornografije ili gledamo sjajnu srpsku seriju Grlom u jagode.
Generacijske priče, slike iz svakodnevice, intimni zapisi i evokacije oblikuju istodobno i duh vremena i osebujnu mitologiju djetinjstva, no bez lažne patetike i uvijek s duhovitim irefleksirajućim ironijskim odmakom. Egostriper je pomaknuti Bildungsroman u kojem strip igra glavnu rolu i u kojem se strip pokazuje bitnom sastavnicom u odrastanju, duhovnom razvoju i stjecanju životnog iskustva.

Odmah na početku nailazimo na dvostrani strip Četvrtak, priču o tome kako je sve počelo. O malom drvenom kiosku navrh Viške ulice u Splitu, gdje je teta iz kioska malome Alemu svakog četvrtka davala Kekec, Plavi zabavnik i još jedan novi crtani roman. Kronološki, odmah nakon Četvrtka knjigu otvara cijela epizoda od 11 tabli u boji Davyja Crocketta, portugalskog klasika pionirskog doba stripa Eduarda Teixeira Coelha, autora koji je svojim pričama Alema uveo u čarobni svijet stripa.

Ćurinove reportaže o vinkovačkom salonu stripa i MaFestu su napisane s toliko pažnje, akribije, ljubavi i stila, da svi ti Pauletićevi i Šalkovićevi putopisi naspram Ćurinova rukopisa izgledaju posve amaterski i šarlatanski – dosadni.
Tekst o Cortu Malteseu na prvo čitanje nema nikakve veze ni s čim, a ponajprije ne s Cortom i Prattom. No ako pročitate to još jednom i zatvorite oči, bez sumnje ćete osjetiti svu Prattovu čaroliju. Vidjeti ćete La Valettu, namirisati Mediteran, zaploviti venecijanskim kanalima i opipom osjetiti brazdu na Cortovom dlanu. Podozrivo će vas promatrati Raspućin, a tko zna, ako ste se baš prepustili, možda vam Zlatousta pokloni i jedan tango. U Sibir baš i ne morate ako nećete. Hm, ja, eto, nisam.

Žeželj. Ah taj Žeželj. Nakon Ćurina svaki put kad mi mater skuha crni rižot od sipe, sjetit ću se Žeželja. Kako kaže Ćurin: ‘…njegove ponoćne simfonije crnog i bijelog, čija je partitura ispisana sipinim sokovima. Crna i gusta. Mažem to crnilo na kruh i guštam. Rječnik mi ne treba. Riječi su suvišne, a nije ni pristojno, kažu, dok su ti puna usta, e.’ Jebote!!!

Možda najdojmljiviji i najosobniji tekst je onaj o velikanu splitskog, hrvatskog, ali i europskog stripa – Frani Gotovcu. Zgoda o tome kako je Frane mladog Alema zajebao oko puta u Pariz, preotevši mu mjesto, urnebesna je.
‘Nisi! – nije dao na se Gotovac – Da sam ti onda prepustio mjesto, dogurao bi najdalje do Zagreba, kadli evo tebe sada u Parizu, u samim plućima europskog stripa! Morao sam ti jednom reći istinu, samo sam čekao dobar moment, kao što je ovaj, pravi moment koji anulira tvoj startni neuspjeh. Uspio si, mladi prijatelju!’

Totalni Smoje. Zapravo da, čitajući Egostripera u zraku osjećam puno toga. Puno duhova. Onih dobrih naravno. John Wayne se skupa s Maurovićem, uz bocu whiskeyja, prisjeća kako je to nekad bilo i kako su nekoć ženske bile bolje. Gershwinov Summertime se miješa s Natalie Gilberta Becauda, ali sve to nekako iz prikrajka. Glavnu riječ ipak vode Miljenko Smoje i Toma Bebić.

Svi ti Meštri, Načelnici, Marčeline, Doturi i Leuti, svi ti grobovi mornara koji nemaju križa i sve te proklete ribetine i blitva koju sad moš kupit u dućan pršte s Ćurimovih stranica. Čak i kad piše o starim, ‘antičkim’ klasicima kao što su Hal Foster, George Herimman ili Frank Goodwin. Pogotovo tada. Ta dalmatinska zajebancija protkana svilenim nitima najljepše melankolije glavni su adut ovog Ćurinovog remek-djela. Da, remek-djela, pa čak i onda kad mi udara po Zagoru.

I da, Aleme, pa što ako strip ubija? Aj kvragu, od nečeg se mora i partit. A e.