![lajka]()
Uvijek je zanimljivo naići na umjetničke pokušaje igranja s poviješću. Ponekad to rezultira potpunim promašajem, posebice ako se pri tome poruše neka od osnovnih načela vezanih za karakteristike nadnaravnog poretka, no ako se to napravi na kvalitetan način, u djelu možemo pronaći zaista originalne i dobre ideje.
Rad na istini svakom umjetniku ujedno je i dar i prokletstvo. Kad je ne zloupotrijebi i kad je pozitivno primijeni, istina autoru može ponuditi neslućenu količinu specifičnih nijansi nužnih za savršeno oblikovanje djela.
Opet, s druge strane, umjetnik se može poslužiti samo djelićima istine koju će onda, na kraju, isporučiti u jednom sasvim drugom ruhu, gdje su istina, odnosno povijesni fakti samo jedan od začina, kulisa i okvir neophodan za stvaranje jednog sasvim novog univerzuma. Otkako je umjetnosti, umjetnici svojim djelima mijenjanju povijest, povijesne događaje i povijesne likove. Homer je tako pred zidinama Troje ‘vidio’ bogove, polubogove i mitske heroje. Shakespeare je od kralja Richarda III. stvorio groteskno čudovište, neku vrstu Antikrista kralja koji je najprije otrovao svoju ženu, oteo prijestolje svojim nećacima te ih dao pobiti. Naravno, to su Homerove i Shakespeareove verzije ‘istine’.
No njih dvojica (takvih primjera je bezbroj u povijesti umjetnosti u širem smislu) zapravo su napravili ono što su kao umjetnici i morali – potpuno su izokrenuli povijest, prilagodili je svojim vizijama, artikulirali je i pretvorili je u neku vrstu organiziranog sna, sna koji se pojavljuje svaku noć, a svi ga sanjamo. Drugim riječima, svojim djelima zamijenili su jednu povijest drugom. A tko smo mi da tvrdimo da zapravo oni nisu u pravu? Ako vjerujemo onoj da povijest pišu pobjednici, možemo li zaista biti sigurni da je sve ono što znamo zapravo i istina. I tako dolazimo do zaključka da je fikcionalizacija povijesti zajebana stvar, otrovan kalež. Povijest može biti dragocjen izvor sirovina za jedinstvena umjetnička djela, no ako se ode predaleko, vrlo lako se može bespovratno uništiti autentičnost povijesnog predloška.
Britanski stripaš Nick Abadzis, na svu sreću, nije otišao predaleko te je, uzevši za osnovni motiv svoje priče egzaktnu povijest i sudbinu prve svemirske putnice, kujice Lajke, stvorio jedan od najtoplijih i najemotivnijih stripova u posljednjih nekoliko godina. Potencijal stripa uzbudljiv je i neograničen, a grafički roman je savršen medij za savršeno prosljeđivanje velikih priča. Grafički romani su obimni, mogu imati stranica koliko i bilo koji prozni roman, najčešće imaju desetke složenih crteža na svakoj stranici, a svaki taj crtež može ponuditi puno više i emocija i informacija od samog, slovima ispisanog teksta. Tu uzbudljivost i fascinantnost stripa kao medija Nicka Abadzis u potpunosti koristi te u formi grafičkog romana priča nam priču o pionirskim vremenima osvajanja svemira i o najvećim ‘igračima’ toga vremena.
Ako prihvaćamo strip kao formu, kao masovni medij koji nam isključivo služi za razbibrigu, opuštanje i kraćenje vremena na putovanjima, bolničkim čekaonicama i dosadnim školskim satovima, Lajka je strip koji iz korijena mijenja tu percepciju.
OK, da budemo načisto, Lajka nije strip koji će poput ne znam sad, Incala, Watchmana, Svagdanje borbe ili Sandmana mijenjati povijest devete umjetnosti i općenito kulturu kao takvu, no njezin tvorac ni ne pretendira na tako nešto. Svjestan žanrovskog i tematskog okvira u kojem je zatočena njegova imaginacija, Abadzis se savršeno snalazi u gabaritima koje si je sam postavio te majstorski spaja fikciju i povijesne činjenice stvarajući na taj način jedno izuzetno zanimljivo, pametno, dirljivo i edukativno djelo.
Glavni lik Abadzisovog grafičkog romana je Lajka, napuštena kujica s moskovskih ulica kojoj je ‘prevarant’ život namijenio ulogu preteče svih tih svemirskih Odiseja poput Gagarina, Tereškove, Glenna, Sheparda, Armstronga ili Aldrina. Kombinirajući fikciju i fakciju, roman prati sudbinu Lajke (pravo ime joj je Kudrjavka) od njenog rođenja pa sve do smrti u orbiti.
No premda je Lajka glavni lik i premda je njena priča zapravo samo žarište čitavog romana, priča paralelno prati i sudbine Sergeia Pavloviča Koroljova, nekadašnjeg sibirskog uznika i žrtve Staljinovih političkih čistki, a potom najvažnije osobe sovjetskog svemirskog programa i Jelene Dubrovsky, brižne laboratorijske tehničarke zadužene za skrb svih pasa sakupljenih u tajnom laboratoriju u kojem su se psi obučavali za put u svemir. U početku, svi uključeni u rad na svemirskom programu su izuzetno snažno privrženi domovini i ideji komunizma, a želja druga Hruščova je bila sveti cilj. Naime, dana 4. listopada 1957. lansiran je Sputnik 1, prvi umjetni satelit u svemiru, što je bila svjetska senzacija.
Jasno, Amerikanci su ovo doživjeli kao težak udarac i dokaz da su, barem na ovom području, daleko iza mrskih im Sovjeta. No umjesto da uživa u trijumfu, Nikita Hruščov, premijer i generalni tajnik KP SSSR, htio je pod hitno, u roku od samo mjesec dana zadati još jedan udarac Eisenhoweru, udarac od kojeg se, vjerovao je, Amerikanci neće oporaviti. Pozvao je sebi inženjera Koroljova i naredio lansiranje Sputnjika 2 za točno mjesec dana te da se na taj način dostojno proslavi četrdeseta obljetnica Oktobarske revolucije. No ovaj put je inzistirao da satelit sa sobom povede i jedan živi organizam. Budući da je rok bio apsurdno kratak, Koroljov i njegov tim nisu bili u mogućnosti osigurati povratak satelita na Zemlju i jasno je bilo da taj putnik kreće na put bez povratka. Nakon što je tim saznao koja će biti posljedica toga lansiranja, svijest o misiji se mijenja, a pravo, surovo lice režima napokon otkrivaju i dojučerašnji ispravni partijci. Posvećenost misiji kopni, a to je posebice vidljivo kod Jelene, koja se u međuvremenu s Lajkom posebno povezala.
Čak i Koroljov (bez sumnje, karakterno najslojevitiji i najkompleksniji lik čitave priče), čija je predanost konačnom uspjehu projekta bila gotovo pa fanatična, zna da je sudbina koju je namijenio Lajci užasna, ali on taj projekt jednostavno mora dovesti do kraja. Mora.
Koroljov, bez obzira na to što su godine prošle, svjestan je da u režimu u kojem živi ni slava ni uspjeh nisu sigurnost. Bez obzira na to što je baš on simbol uspjeha komunizma nad kapitalizmom, što je bez njega Nikita Hruščov jedan običan šarlatan s cipelom u ruci, Koroljov je svjestan da još nije slobodan te da se aveti prošlosti mogu vratiti u hipu. Nestat će tek ako mu Lajka pomogne. Tek će onda postati slobodan. Scena u kojoj Koroljov Lajci priča svoju tragičnu priču i od nje traži ispriku zbog onoga što će se dogoditi, antologijska je.
‘I zato ti se ispričavam zbog onog što ti moram učiniti. Moram to učiniti. Ako uspijem, onda ću možda napokon biti slobodan. A i ti ćeš. Letjet ćeš dalje, dulje i više nego ijedno živo biće. Mene sudbina čuva, a ti ćeš biti najslavniji pas u povijesti.’
Koroljova je baš mjesečeva svjetlost spašavala za vrijeme njegovih uzničkih sibirskih dana. Mjesec je bio njegov anđeo čuvar. Njegova svjetlost ga je grijala, pokazivala mu put. Pogled prema gore Koroljovu je bio znak da ga sudbina čuva i baš zato je vjerovao u te riječi koje je izgovorio Lajci. Za njega to nije bila laž. On je zaista vjerovao da na taj način Lajci uzima zemaljski život, ali joj poklanja onaj vječni. I na neki način je bio u pravu. A Lajka je na to pristala. Jer sve što je u svom kratkom životu željela, bila je ljubav i želja da bude voljena. A ovdje je tu ljubav dobila. I od Jelene i od Koroljova. Njoj je to bilo dosta i bila je zahvalna.
Abadzis se studiozno pripremao za rad na ovom stripu. Godinama je prikupljao i proučavao sve dostupne materijale i dokumente vezane za područje svemirske povijesti. Obilazio je sve relevantne svjetske institute uključivši i one ruske. Razgovarao je s vodećim svjetskim znanstvenicima poput Asifa Siddiqia i Chrisa Dubbsa, a od neprocjenjive važnosti mu je bila suradnja s dr. Olegom Gazenkom, čovjekom koji je bio jedan od vodećih ljudi uz Koroljova na projektu Sputnik 2 (Gazenko je jedan od glavnih likova ovoga stripa). Također, posjet Moskvi je bio od izuzetne važnosti. Prije nego što je počeo rad na jednom ovakvom djelu, Abadzis je želio osjetiti taj grad, Rusiju kao državu, tu kulturu, te ljude. Jednostavno ništa nije prepuštao slučaju. I zato je napravio gotovo pa savršen uradak. Fantastično je uhvatio duh vremena i atmosferu toga doba. Posebno fascinira činjenica što Abadzis nije želio pristupiti Lajci megalomanski s obzirom na to da se naoružao gomilom podatka i dokumenata. Nije želio sebe i svoje istraživanje staviti u prvi plan nauštrb djela.
Bez imalo pretencioznosti, gotovo pa minimalistički prilazi priči od samog početka te činjenice i autentične fakte stavlja u službu mašte. Uzeo je, iz današnje perspektive, suludu utrku između SAD-a i SSSR-a kao vodilju, iskoristio ju je i razlomio te kao srž izdvojio jednu minijaturnu priču prepunu emocija. I u tome je uspio.
Nick Abadzis nas Lajkom poziva da se zapitamo što zaista znači slobodno i suosjećajno društvo; što znači od životinja tražiti i dobiti bezuvjetnu ljubav i povjerenje i što na koncu znači nastaviti živjeti u laži kad to povjerenje izigramo.
Nick Abadzis moje povjerenje ima.
